USPUTNE ŽRTVE
To danas zovu kolateralne žrtve kad govorimo o stradanjima ljudi u ratnim sukobima ili nekim drugim ljudskim aktivnostima (npr. industrijski razvoj), a mi ćemo se baviti samo stradavanjem bića iz okoliša isključivo zbog kemikalija.
Stradavaju stvorenja iz okoliša usput zbog brojnih naših poduhvata (npr. gradnja hidroelektrana, korištenje mobitela, melioracija, osvjetljavanje naselja itd.), ali se čini da je primjena kemikalija ipak na vrhu uzroka pomora u prirodi. Ako nisam u pravu, biti ću jako sretan i zadovoljan.
Bio sam odavno svjestan toga da primjena kemikalija u slobodnoj prirodi sasvim sigurno škodi ne ciljanim živim bićima, ali sam problem ozbiljno shvatio prije puno godina tjeran u akciju s vrlo uglednim dr. Goranom Sušićem. To je čovjek posvećen zaštiti života na kvarnerskom području, a to globalno znači na svjetskoj razini. Brine se on jednako marno o supovima i dupinima tamo na području Cresa i oko njega. Ja sam ga podržavao kao građanin, ali nisam imao dobrih razloga pridružiti mu se, makar je njegovo središte u naselju Beli zaista prekrasno. On i skupina entuzijasta uspjeli su nagovoriti ministarstvo zaduženo za okoliš da osnuje Povjerenstvo za sprječavanje ilegalne primjene otrova u prirodi. Mene su odmah istaknuli kao svog kandidata za predsjednika povjerenstva, što sam naravno u početku odbijao zbog toga što sam imao već i previše zaduženja na državnoj i lokalnoj razini. Međutim, njihovi ciljevi su bili izrazito privlačni, a nadležno ministarstvo je obećavalo svesrdnu podršku u što se po logici stvari moralo od početka sumnjati. Problem je bio u masovnoj primjeni pesticida zbog različitih razloga na području otoka Krka.
Na Krk su lovci dovezli divlje svinje i dopustili im nesmetano razmnožavanje, jer se moglo dobro zaraditi od lovaca iz zapadnih zemalja. Divlje svinje nisu nikad prije nastanjivale naše otoke i onda su počele remetiti stare ravnoteže. Naravno da su uništavale poljoprivredne kulture, ali su isto tako rado žderale janjce ili čak slabe ovce. Riječani su pak shvatili kako se svojih pasa ljubimaca mogu riješiti jednostavno ih ostavljajući u krševitim predjelima prekrasnog otoka. Psi su ipak jako inteligentna bića i udruživali su se u izrazito uspješne čopore. Kad nije bilo hrane u gradskom otpadu, oni su je tražili u brdskim predjelima. Opet su im žrtve bili janjci ili slabije ovce. Pojava mede s Velebita je bila šlag na desertu, jer je i on tragajući za hranom znao ponekad ubiti kojeg janjca ili ovčicu. Pastirima je prekipjelo zbog nebrige države za njihove probleme i onda su krenuli u bitku s otrovima.
Tek kasnije smo shvatili i dokazali kako se radi o karbamatnim insekticidima, iako smo mogli to zaključiti već ranije, ali to je druga priča. Negdje baš u to vrijeme me nazvao pastir s Krka uplašen za zdravlje i život. On je u svojoj brdskoj staji između kamenja stavio bocu s rakijom da se okrijepi dok poji ovce ili im daje hranu. Posegnuo je za bocom i otpio nekoliko gutljaja, a onda shvatio da to nije njegova rakija. Navodno mu je netko ukrao rakiju i podmjestio bocu s otrovom. Vrlo brzo nakon toga mu je postalo mučno, a osjećao se slabo i smetalo mu je svijetlo. Jedva je svoju podrtinu od auta dovezao natrag u selo, jer je izrazito slabo vidio. Jedva se dovukao do kreveta zbog teških grčeva i potražili su pomoć liječnika. Taj pak nije znao kako pomoći sirotim pastiru, ali sve je na kraju dobro završilo. Ja sam tražio da obavi određene pretrage poput ispitivanja aktivnosti acetilkolinesteraze, koja je bila dva dana nakon nesreće normalna.
Iz toga sam jasno mogao zaključiti kako se radi o otrovanju karbamatnim insekticidima, ali nisam bio siguran. Seljaci su nastavili svoj posao i na leševe svojih životinja nalijevali otrovne kemikalije očekujući da će se gladni neprijatelji otrovati. Međutim, njihovi ključni neprijatelji su više voljeli svježu janjetinu, a na lešine su se obrušili supovi. Njihova zadaća je čistiti prirodu proždiranjem mrtvih životinja, pa su tako u najboljoj namjeri izvršavanja svojih zadataka stradavali od otrova. U jednom času je to postalo zabrinjavajuće, jer je smrtnost supova postala izrazito visoka. Praktički na Krku više nije bilo ni jednog gnijezda tih plemenitih ptica. Možda oni ne izgledaju jako očaravajuće, ali sasvim sigurno su bitan dio našeg okoliša i izrazito su važni u zaštiti zdravlja pučanstva.
Svi smo znali gdje su problemi s ilegalnom primjenom pesticida na otoku, a mogli smo koristiti iskustva iz drugih država (npr. Grčka). Pokušali smo stupiti u kontakt s različitim inspekcijama, lovcima, veterinarskim stanicama itd., ali već u toj fazi smo doživjeli potpuni neuspjeh. Nikoga nije bilo briga za ružne supove i nisu htjeli trošiti svoje dragocjeno vrijeme ili čak možda financije na sudjelovanje u nekakvom glupom projektu zaštite ptica golog vrata. Ipak se moglo osloniti barem na brojne volontere s Krka i Cresa. Ja sam bio stvarno oduševljen ponašanjem građana svih uzrasta i struka, jer su shvaćali o čemu se radi. Zahvaljujući njima uspjelo se prikupiti nekoliko leševa otrovanih supova i poslati ih u Zagreb na analize. Izgleda da su samo zbog ljubavi prema prirodi krstarili krčkim kršem tražeći mrtve supove. Ja sam potpisao zahtjev za obavljanjem analiza u domaćim i stranim laboratorijima, ali nismo na temelju prvih nalaza uspjeli prepoznati uzrok smrti supova. Onda su uslijedili šamari. Te brojne analize su koštale više od 30000 kuna i nadležno ministarstvo je odbilo plaćanje. Ništa se nisam čudio, jer takve analize nisu besplatne, ali sam se jedno vrijeme bojao da ću iz vlastitog džepa na kraju platiti posao laboratorijima. Platilo je ministarstvo, ali je istovremeno ukinulo rastrošno povjerenstvo i dr. Sušić se našao opet tamo gdje je bio na početku svoje akcije.
Takva je sudbina svih pokušaja sprječavanja kolateralnih šteta u prirodi u izrazito velikom broju slučajeva. U početku je izgledalo kako će se na štete ipak obratiti pozornost, a dobar je primjer DDT. Taj veličanstveni insekticid je donio goleme koristi čovječanstvu, ali ni štete nisu bili puno manje. DDT je osim ubijanja ciljanih vrsta kukaca poput komaraca ili krumpirove zlatice ubijao sve što je došlo u kontakt s njime i učinjene su goleme štete u prirodi. Naravno da su stradavali i lovci na kukce poput ptica. Neke su izravno ugibale zbog otrovanja tom opasnom kemikalijom, a kod drugih je došlo do reproduktivne otrovnosti. Ljuska njihovih jaja bila je izrazito tanka i krhka, pa su se ona razbijala kad bi ptica na njih sjela. U to vrijeme šezdesetih godina još uvijek nisu bili poznati svi pogubni učinci tako dobrog insekticida, ali ubrzo je zbog do tada poznatih štetnih učinaka zabranjen za uporabu u većini zemalja svijeta. Međutim, ostali su brojni drugi pesticidi s manjim štetnim učincima, ali nikada se nisu mogle spriječiti usputne štete.
Ljudi to naravno znaju i pokušavaju štete učiniti manjima. U vrijeme primjene insekticida obavještavaju se pčelari da zatvore košnice, jer ti plemeniti kukci mogu stradati npr. tijekom kampanja protiv komaraca. Dužnost onih koji negdje primjenjuju pesticide jest da obavijeste građane o svojim postupcima, pa je onda neoprezni pastir ili pčelar sam kriv ako pretrpi štete. Međutim, živa bića iz prirode (oni divlji) ostaju neobaviješteni. Čak ako stavite ploče s natpisima na njivi da ste je tretirali, to neće biti u stanju razumjeti ni zec ni orao mišar. Nitko ih nije naučio čitati! I onda stalno imamo slučajeve stradavanja svih mogućih živih bića iz slobodne prirode zbog naših poslova zaštite bilja od ovakvih ili onakvih štetočina. Jedne godine stradaju srne zbog proždiranja žita tretiranog rodenticidima na poljima, a onda se pojave izvješća o povećanoj smrtnosti kod ptica grabežljivaca poput orla mišara itd.
Točno je da države nastoje uvoditi u primjenu sve manje opasna sredstva za zaštitu bilja, ali usputne žrtve se naprosto ne mogu izbjeći. Pitanje je kuda to sve skupa vodi. Priroda je vrlo žilava i prilagođava se svim mogućim lošim uvjetima. Znamo da živa bića (posebno razni kukci i biljke) postaju otporni na naše otrove, ali nisu nikad svi bili jednaki. Možda će buba mare preživjeti sve te opasne uvjete, a možda i neće. Izgleda da pčele ne stječu otpornost ili se meni samo tako čini. U svakom slučaju sam svjestan činjenice da usputne žrtve nisu bezazlene i da nitko nema pojma kakve će se nove ravnoteže zbog toga stvoriti u prirodi. Vjerojatno će otporni živi organizmi nastaviti svoj razvoj, a nije jasno hoće li to biti na dobro čovjeku ili neće. Uostalom, to zapravo i nije važno, jer čovjek nije u središtu ovog svijeta, pa makar što mi mislili o sebi. Problem je u tome što nemamo drugog izlaza u ovom vremenu nužnog držanja uz monokulture. Ili ćemo umrijeti od gladi bez pesticida, ili će nas očekivati sasvim nejasni problemi zbog toga što smo uz njih izbjegli glad. Živimo u zanimljivim vremenima.
