Nekako se zadnjih godina uvriježilo mišljenje kako je čovjek kriv za sva onečišćenja okoliša, koja vrlo često završavaju tragično bolestima i smrću čovjeka i drugih živih bića. Slažem se da je čovjek svojim nerazumnim djelovanjem zaista kroz posljednjih 150-200 godina učinio puno zla prirodi i sebi samom, ali ni naša majka Zemlja nije sasvim nevina. Istina je da se u nekim slučajevima može govoriti o međudjelovanju čovjeka i Majke, ali je isto tako istina da je Zemlja u nekim slučajevima izazvala sama ili u suradnji s nebeskim tijelima (npr. udari meteora) teške poremećaje životnih ravnoteža. Mislim govoriti samo o otrovima.
Od prastarih vremena za koja znamo prema usmenoj predaji ili zapisima rađenim dugo nakon događaja, možemo zaključiti kako je iz utrobe zemlje znalo dolaziti zlo. Obično su takvi događaji vezani uz erupcije vulkana ili barem nakupljenih materijala iz dubine. Najpoznatiji takav događaj opisan znatno kasnije u Svetim knjigama odnosi se na Sodomu i Gomoru smještene na južnim obalama Mrtvog mora. Svete knjige govore o kažnjavanju i o strašnoj ognjenoj sumpornoj kiši s neba, a znanstvenici danas imaju drugo tumačenje. Izgleda da su ostaci Sodome ipak možda pronađeni upravo na području današnjeg Jordana, a u vrijeme Abrahama tamo su živjeli Kaananci. Možda je došlo do erupcije teških ugljikovodika punih sumporovih spojeva, a onda je došlo i do požara. Možda? Izginuli su žitelji dva tadašnja grada, koji vjerojatno nisu bili veći od današnjih malih sela. Jedino se Lot s djecom i bez žene uspio izvući. Ona je po kazni pretvorena u bistu od soli, a danas vam je pokazuju kao kamenu stijenu na obroncima brda Sodom (To je najviše najniže brdo na svijetu i nalazi se na izraelskom teritoriju, a prema izgledu stijene izgleda da je gospa bila prilično debela. Neka mi Bog oprosti nas primjedbi. Podnožje brda je na 400 m ispod razine mora, a visoko je 800 m, pa je po tome jedinstveno u našem svijetu.).
Erupcije vulkana su naravno uništavale sve pred sobom vrućim pepelom i lavom, ali uz sve vulkane se vežu i različiti opasni plinovi. Za većinu građana Pompeja i Herakulanuma se smatra da su umrli zbog otrovanja vulkanskim plinovima, pa nisu ni pokušali bježati iz gradova zasutih pepelom. Nije bila takva situacija u svim slučajevima vulkanskih erupcija, pa su npr. stanovnici Terae izginuli zbog mehaničkih ozljeda. Starija povijest ne zapisuje u detalje takve događaje, a još je dalje od točne dijagnoze smrti živih bića iz blizine. Međutim, noviji zapisi pokazuju što se sve može događati. Posebno je zanimljiva i tragična katastrofa iz 1986. na vulkanskom jezeru Nyos u Kamerunu. Ispod stjenovitog dna jezera su se nalazili golemi mjehuri ugljikovog dioksida i nisu kroz milenije nikome predstavljali problem. Onda se odlomila jedna velika stijena i pala u jezero. Prouzročila je pucanje kamene barijere dna jezera i ugljikov dioksid je eruptirao kroz pukotinu. Sve skupa je smrtno stradalo oko 1700 ljudi i naravno sve životinje ovisne o kisiku. Nije to bilo otrovanje nego naprosto nedostatak toliko potrebnog kisika. Danas to jezero izgleda pitomo i nevino, ali nikad se ne zna što se na njemu ili sličnim mjestima može dogoditi. Inače je geološki prisutni CO2 povremeno uzročnik smrti ljudi u rudnicima, pećinama ili u slučajevima drugih prodora u podzemlje (npr. kopanje bunara).
Mene je potresao slučaj smrti dvojice radnika iz jeseni 2010. u jednoj tvrtki na Jankomiru. Rasla je razina rijeke Save i oni su baš za najvišeg vodostaja te nesretne subote otišli u podrum presvući se prije odlaska kući. Pali su kao pokošeni, a skoro je stradao i prijatelj, koji ih je htio izvući. Uzrok smrti je bio CO2 potisnut podzemnim vodama vezanim uz Savu. Jedino nije sigurno koje je bilo podrijetlo tog plina. Prirodni geološki iz podzemlja ili nastao iz divlje zakopanog svakovrsnog otpada na toj lokaciji. Još nismo razriješili taj slučaj, a bez financijske državne potpore i nećemo.
Slučaj teških posljedica otrovanja arsenom u Bangladešu (rak različitih organa, teške gangrene itd.) povezan je sigurno s arsenom iz vode za piće. Njima je Bog naprosto dao takvo tlo bogato arsenatima i arsenitima, ali je činjenica da ranije ljudi nisu u tim krajevima imali problema s vodom za piće. Smatra se da je krivica ipak na ljudima, jer je zlo nastupilo nakon opsežnih melioracijskih radova zbog kojih su se promijenili režimi tokova podzemnih voda. Međutim, kod nas u Istočnoj Slavoniji se ne bi moglo optužiti čovjeka za visoke koncentracije arsena u bunarima. Izgleda da je takvo stanje s podzemnim vodama u trokutu Županja-Vinkovci-Osijek bilo oduvijek. Istina je da nismo dokazali štetne posljedice u stanovnika, ali radi se na dovođenju vode iz boljih izvora. U svakom slučaju, za onečišćenje je kriva Mati.
Posebno je zanimljiva živa kao dio zemljine kore, a vrlo često dolazi tamo u podzemlju kao elementarna. Prije približno 30 godina zavladalo je veliko uzbuđenje zbog otkrića da upravo u našim krajevima ima u podzemlju više žive nego u ostalim dijelovima svijeta. I danas postoje brojni tehnički problemi oko uklanjanja žive iz zemnog plina na području oko Molva, ali inženjeri uspješno pročišćavaju plin izdvajanjem i pohranjivanjem žive u skladišta. Bilo je čak i otrovanja radnika, ali nitko akutno nije loše završio (osim ispadanja zubi i problema oko ponašanja). Inače se živa često javlja na područjima tektonskih rasjeda i neki misle da bi se mjerenjem njezinih koncentracija u zraku na takvim mjestima moglo predvidjeti potrese. No, posebno uzbuđenje u znanstvenoj javnosti nastalo je nakon mjerenja žive u našim morskim ribama. Usput je otkriveno i to da voda Jadranskog mora sadrži više koncentracije žive nego voda Atlantika. Istina, cijeli Mediteran je poznat po tome da sadrži više tog metala od drugih mora. Obavljena su brojna istraživanja, a najvažnije je možda ono s kraja osamdesetih u Komiži kao gradu ribara i korisnika riba. Nikakvi štetni učinci nisu nađeni u obiteljima, koje jedu ribu 5 ili više puta tjedno. Je li to uopće onečišćenje ili nije? Ne tvrdim da živa ima ikakvog utjecaja na činjenicu da većina iskusnih ljudi smatra ribu iz našeg mora ukusnijom nego onu iz Atlantika ili drugih oceana. I osobno moram priznati da imam slično mišljenje. Pokušajte samo usporediti našu lignju i onu iz Južne Amerike. Naravno da za te razlike nije zaslužna niti kriva živa, ali nije loše naglasiti da su stvarno naši lignji bolji.
Primjera prirodnog povećanja nekih polutanata možete naći diljem svijeta. Spominjem samo primjer nekih kineskih provincija i njihov problem povećanih koncentracija esencijalnog i nužno potrebnog selena u tlu. Kod nas se smatra najvećim problemom prirodno kiselo tlo u Slavoniji s povećanim unosom teških metala u biljke itd. Uglavnom se može reći da priroda rijetko svojim opasnim tvarima teško ugrožava zdravlje ili živote ljudi, ali takvi slučajevi se događaju bez sudjelovanja čovjeka.
autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić