Ideološkom toksikologijom počeo sam se baviti zbog ljudskih strahova pobuđenih djelovanjem njezinih vođa. Počelo  je s pozivima građana da im objasnim što znače napisi ideoloških toksikologa po  novinama ili izjave na televiziji ili radiju, a onda su još počeli objavljivati i knjige. Moj posao je zaštita ljudi i okoliša od kemikalija, a većina njihovih strahova odnosila se na kemikalije. Naravno da sam odgovarao na pitanja građana  i polemizirao po novinama s idejnim vođama tog pokreta, a naziv pokreta sam  prihvatio iz literature (H Schrader-Frechette. Ideological toxicology: Invalid   logic, science, ethics about low-dose pollution. Human&Experimental  Toxicology 2008; 27: 647-657.). Kako se pokret silovito širio Hrvatskom i  svijetom tako sam shvatio da su vođe paničari i da svoje strahove nastoje  proširiti na što veći broj sljedbenika. Glavni cilj im je očito bio uvjeriti  ljude da je sve novo na ovom svijetu opasno i da vodi u propast ljudske  civilizacije, ali mi nije bilo jasno zašto to čine. Naravno da mi ni danas  mnogo toga nije jasno, ali sam ipak ponešto o njima naučio kroz sve ove godine  sukobljavanja.

Očito je to religiozni pokret,  koji kreće od čvrstih dogmi. Prva se odnosi na dozu, koja za njih nije važna, jer  opasne tvari mogu djelovati i u tako niskoj koncentraciji kao što je jedna  molekula u nekom volumenu. To pokazuje da vuku podrijetlo od homeopatije, koja  smatra da npr. u vodi koju pijete ne mora biti niti jedna molekula neke tvari,  ako ta ista voda pamti kako je s njom nekoć došla u dodir. Jedino je razlika  što homeopatska molekula liječi a ona ideoloških toksikologa truje. U davnoj  polemici o dioksinima sam se složio da teoretski jedna molekula može dovesti do  raka, ali da je to isto toliko vjerojatno kao strašan slučaj da će moju  dragocjenu glavu pogoditi meteor dok šećem slobodnom prirodom.

Druga dogma se odnosi na  pokvarene znanstvenike kao sluge industrije ili pokvarene politike. Svi  drugačije misleći znanstvenici su ili potplaćeni od nečije strane ili su glupi, a jedino ideološki toksikolozi predstavljaju sol čovječanstva po svojem  poštenju i općem poznavanju svake teme (renesansni velikani). Iz tog proizlazi  da su radovi lopovskih znanstvenika barem sumnjivi ili vjerojatnije potpuna  laž, pa ih onda treba odbaciti kod donošenja zaključaka. Prihvatljivi su samo  oni radovi, koji idu u prilog njihovim tezama i nepovjerenjem u lopovske autore  objašnjavaju svoju selektivnost kod odabira. Inače u pravilu ideološki  toksikolozi nemaju formalno obrazovanje s područja na kojem pišu svoje  novinarske uratke, a pravih znanstvenih radova iz tog područja uopće nemaju.

Dolazi Armagedon i njihova je  dužnost spasiti što veći broj sljedbenika. U pravilu to znači povratak u  prošlost. Sve tekovine od 19. stoljeća nadalje treba odbaciti (treća dogma) i  vratiti se u ranija vremena. S  obzirom  na to da je svijet onečišćen kemikalijama na svakom mjestu jasno je kako valja  odbaciti kemijsku i farmaceutsku industriju, današnju hranu, proklete proizvode  poput plastike, poljoprivredu zasnovanu na korištenju pesticida, grješnu  kozmetiku, moderne predmete opće uporabe i sve drugo što ima vonj po 20.  stoljeću. Ne traže baš povratak u pećine, ali sasvim sigurno bi bilo dobro  vratiti se nekih 100 godina unatrag. Naravno da taj povratak mora biti  sveobuhvatan, a posebno je to važno u njihovoj osnovnoj religiji, jer ona stara  duhovnost se davno izgubila i ovaj svijet ne ide božjim stazama. Većina od njih  su duboko religiozni ljudi i mnogi dušobrižnici vjerskih zajednica ih snažno  podržavaju. Uostalom, većina crkvenih zajednica je u većoj ili manjoj mjeri  kroz povijest podržavala plašenje svojih vjernika svakakvim zlima s ovog ili  onog svijeta, jer na taj način su vjernici bili bolji sljedbenici.

Njihova osnovna značajka je da  barataju poluistinama ili čak lažima kako bi dokazali svoje teze. Činjenica je  npr. da termičkom obradom škrobnih proizvoda (proizvodnja kruha, kolača, čipsa  pa čak i hostija) nastaje akrilamid. Činjenica je i to da se danas akrilamid  smatra karcinogenom II. kategorije, mutagenom II. kategorije i reproduktivno toksičnom tvari III. kategorije,  pa neznalica temeljem toga počinje vjerovati kako su palačinke po život opasne. Međutim, stvari stoje ipak malo drugačije. Tako npr. karcinogen kategorije II. označava tvar kod koje je dokazano da kod nekih životinjskih vrsta može izazvati rak, ali nije nikad i nigdje dokazano da se to može dogoditi čovjeku zbog uživanja u slanim štapićima. Reproduktivna otrovnost kategorije III. se pripisuje tvarima za koje je dokazano u laboratorijskim uvjetima da može npr. usporavati pokretljivost spermatozoida ili se javlja sumnja na citotoksičnost u laboratorijskim uvjetima. No, dva ključna momenta su potpuno zatajena. Svi navedeni štetni učinci se javljaju pri određenim dozama i uz određeno minimalno vrijeme izloženosti. Doze akrilamida u svim škrobnim delicijama su za barem tri reda veličine niže od onih za koje je pouzdano dokazano da učinak ne izazivaju (maksimalna doza bez učinka) kod kroničnog izlaganja. Iz tog proizlazi da se ljudi nemaju razloga plašiti kruha svagdašnjeg ili krumpira ispod peke, ali to ideološki toksikolozi ne priznaju, zbog njihove dogme o dozi.

Sličnih primjera bi se moglo naći na stotine, od uporabe grješnog i «opasnog» kondoma do izlaganja formaldehidu iz nekog predmeta opće uporabe. Nema smisla o tome davati nove primjere, jer model donošenja njihovih zaključaka je uvijek isti.

Druga značajka je to da se radi o visoko obrazovanim ljudima, kao što su sveučilišni profesori, doktori ili magistri znanosti itd. Oni su u Hrvatskoj podijelili područja na kojima vode bitke. Posebni ljudi su zaduženi za industriju, kozmetiku, farmaciju, hranu, plastiku, predmete opće uporabe itd. Njihov nastup praćen titulama ostavlja velik dojam na građane i oni ih slijede. Većina su pravi misionari i fanatici. Možete pratiti njihova putovanja diljem Hrvatske, jer u mjestima gdje se predviđaju nove investicije bune ljude plašenjem od teških posljedica za zdravlje i okoliš. Ništa se ne smije mijenjati, bez obzira je li to na bolje ili gore, jer za njih je svaka promjena pogoršanje. To znači da su uporni, agresivni i nepopustljivi, a s gađenjem naravno odbacuju pokvarene znanstvenike tvrdeći kako su oni krivi za sva zla ovog svijeta. Mora se priznati da se ponašaju prema onome kako govore. Pravi ideološki toksikolog je kao vođa asketski čovjek i spreman je npr. radije gladovati nego jesti nekakvu industrijsku hranu. On primjerom pokazuje svojim vjernicima kako treba živjeti, a naravno da onda sljedbenici to izrazito cijene.

Imaju na raspolaganju sva moguća sredstva za širenje svoje ideologije. Internet je odigrao izrazito važnu ulogu i danas čovjek može naći tisuće web stranica ili portala pod njihovim isključivim nadzorom. Izvrsno vode rat preko interneta i dostupni su svojim sljedbenicima ili znatiželjnicima. Svi javni mediji ih rado prihvaćaju i omogućuju širenje ideja pravdajući se da su ideološki toksikolozi za razliku od «pokvarenih» znanstvenika zanimljiviji publici.

Dobili su također podršku crkve, pa je tako Glas koncila postao isključivi časopis ideoloških toksikologa. «Zlim znanstvenicima» je onemogućen pristup u taj list. Ja sam osobno pokušao reagirati na članak ideološkog toksikologa, ali nikad nisam dobio odgovor na poslani članak. Dobro sam iprošao. Prof. Čatić je puno uporniji čovjek i uspio je stupiti u kontakt s glavnim urednikom. Navodno mu je rekao (vidi Prirodu od rujna 2011.) da taj časopis ne prima radove profitera.

Važne su i knjige, jer one ostaju na policama kućnih biblioteka za čitanje kad god čovjek to poželi. Školska knjiga se specijalizirala za objavljivanje knjiga ideoloških toksikologa i izgleda da su donijeli dobru komercijalnu odluku. Mislio sam da kao autor dva sveučilišna udžbenika tiskana u Školskoj knjizi imam pravo tražiti da i meni omoguće pisati o istim temama. Poslao sam sirovi tekst knjige tek da opipam bilo. Odgovor je došao nedavno na moje inzistiranje. Odbili su razgovarati o mojoj knjizi jer objavljuju samo originalne znanstvene knjige (zapravo pseudoznanstvene), a za polemičke knjige nemaju interesa. Bila su još dva prigovora da nisam imao dovoljno referenci i da nisam priložio mišljenja od mene izabranih recenzenata, što smatram glupim primjedbama na knjigu u sirovom obliku.

Ključno je to da se ideološka toksikologija nezadrživo širi okupljajući nove i nove sljedbenike, a znanstvenici ne znaju s novinarima i nemaju mogućnosti reći svoje mišljenje o toj pojavi. Ostajemo manjina. To i nije bitno, ali je važno da se strahovi neumoljivo šire.

autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić

O tome kako je javne medije opsjela pseudo znanost i kako akademska zajednica o tome šuti možete vidjeti i poslušati u ovom videu: