Poslijeratne godine donijele su brojne stečajeve ili barem teške nedaće tvrtkama, bez obzira jesu li pretvorbom privatizirane ili su ostale u državnom vlasništvu. Nerijetko su u skladištima ili postrojenjima ostale opasne kemikalije nikome na brizi. Već godinama dolaze povremene vijesti o tome da su u nekvalitetnom i otvorenom skladištu nađeni cijanidi, arsenov trioksid, živa ili vinil klorid monomer. To su samo neki od slučajeva, a uvijek je problem kako te kemikalije zbrinuti a još je teže pitanje na čiji račun. U pravilu se svi takvi problemi ipak na kraju nekako riješe, jer se zbog evidentne opasnosti za zdravlje ljudi i okoliš novci negdje nađu. U većini slučajeva se poslovi završe tiho i bez dovođenja pučanstva u opasnost. Slučaj o kojem ću ovdje pisati bio je sasvim netipičan i poučan, a problemi s tim postrojenjem vuku se još od Domovinskog rata. Ostao je poznat kao slučaj Klariko voća.

Koji kilometar nizvodno od Slavonskog Broda uz Savu između prigradskog naselja Gornja Vrba i rijeke Save smjestilo se nekoliko privrednih objekata, a vjerojatno je najveći među njima hladnjača prijeratnog Voće eksporta, koju je još u ratnim danima uzeo u najam gospodin Klarić skupa s radnicima i dao joj ime Klariko voće. To je ogromna hladnjača, koja je prije rata prihvaćala voće iz širokog kruga od barem 50 km s jedne i druge strane Save, a propašću bivše države postala je prevelika za prihvat voća samo iz onog dijela Slavonije. Možda je zbog toga tvrtka počela propadati ili je to bio rezultat pretvorbe, ali je činjenica da je dolazila u sve teži položaj i da nije bilo sredstava za nužno održavanje zahtjevnog postrojenja. U sustavu hladnjače nalazilo se više od 50 t amonijaka pod tlakom i trebalo je redovito održavati sve njegove dijelove, a osobito su važni bili ventili. Kako servisa nije bilo, a hladnjača je stradala i za vrijeme srpskih topničkih napada iz Bosne, jedan po jedan dio su ispadali iz funkcije. Izravni topovski pogodak u vrijeme rata doveo je do ispuštanja amonijaka u okolnu atmosferu, ali većih šteta u okolišu i pogotovo za zdravlje ljudi nije bilo. Desetak godina slabog održavanja postrojenja u vremenima njegove agonije dovelo je do još jednog ispuštanja amonijaka na prelasku milenija i to je bio važan razlog pobune pučanstva.

Županijska sanitarna inspekcija odmah je zabranila rad hladnjači zbog rečenog događaja, ali i zbog činjenice da su prekršili Zakon o otrovima u barem deset članaka. Poglavarstva grada i županije tražili su da se problem riješi što je moguće prije, ali vlasnik nije na to reagirao. Proglasio je stečaj, a radnici su stupili u štrajk. Bila je to stvarno čudna situacija. Radnici su morali dolaziti redovito na svoje radno mjesto gdje su cijeli dan sjedili ili šetali kao štrajkaši, a nisu imali što raditi čak da nisu bili u štrajku. Direktorica tvrtke je pozorno nadzirala radnike i u slučaju da nisu došli na posao nekoliko dana dobivali su otkaz. Prema ničim neosporenom iskazu člana štrajkaškog odbora jedna radnica je dobila otkaz, jer se na sprovodu svoje majke zadržala dva dana iako je po mišljenju direktorice jedan dan bio više nego dovoljan. Oni su se tamo zadržavali nastojeći dobiti barem nešto od onog što su zaradili, a bez velike nade da će ikada više tamo ozbiljno raditi. Radnici dakle nisu mogli nigdje potražiti nekakav sezonski posao, a poslije podne ih nitko nije htio zaposliti. Postrojenje je propadalo zbog potpunog neodržavanja, a onda su im zbog neplaćanja zatvorili vodu i struju. Potraživanja dugova dolazila su sa svih strana i nije bilo sredstava za bilo kakav sigurnosni zahvat. U vrijeme kad smo mi došli u izvid radnici su se podijelili na dvije skupine. Strojari su prestali sa štrajkom i navodno su dobivali nekakvu plaćicu, a ostatak radnika je nastavio po starom.

Prvi izvid u pratnji županijske sanitarne inspekcije obavljen je u ljeto 2001. godine, kada je ustanovljeno da u strojarnici negdje iz sustava izlazi amonijak. Mjerenja na visini od 1,6 m pokazala su koncentracije amonijaka 75-100 ppm, što je značilo da se uz strop nalaze značajno više koncentracije. To se kasnije pokazalo točnim. Objekt je temeljito snimljen iznutra i izvana, a uzeti su podaci do kojih se moglo doći. Strojari su govorili o količinama od 55 t amonijaka u sustavu, ali nitko nije znao koliko ga ima u njegovim pojedinim dijelovima, kao što su kondenzatori, isparivači, separatori ili izmjenjivači topline. Po narudžbi Ministarstva zdravstva izrađen je Interventni plan za posao presisavanja amonijaka iz postrojenja i njegovo odvoženje u Petrokemiju iz Kutine. Simulacije su pokazale da bi u najgorem mogućem slučaju istovremenog ispuštanja svih količina amonijaka iz postrojenja te uz nepovoljan vjetar cijeli Slavonski Brod bio prekriven oblakom amonijaka. U samom centru grada nalazile bi se koncentracije amonijaka neposredno opasne po zdravlje građana na otvorenom prostoru, a sela u blizini postrojenja bi bila izložena trenutno smrtonosnim koncentracijama tog plina. Kod južnih vjetrova bila bi prekrivena autocesta Zagreb-Lipovac koncentracijama 500-1.000 ppm, što je značilo vjerojatne teške sudare uz stradavanje nepoznatog broja ljudi. Izrazito važna bila je mogućnost prekograničnog prijenosa posljedica u Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatnost takovog događaja bila je visoka zbog čestih sjevernih i sjeverozapadnih vjetrova. Istina, oblak amonijaka bi se kretao slabo naseljenim područjem susjedne države i broj žrtava bi bio ograničen, a u tom slučaju bi imali barem međudržavni incident s kojim bi značajno narušili ugled naše države u svijetu. U dokumentu izrađenom od strane HZT propisane su sve mjere smanjivanja rizika tijekom pretakanja i prijevoza, a također postupci za slučaj ispuštanja amonijaka iz postrojenja u većem ili manjem opsegu. Izrađene su detaljne upute za izvođača radova, radnike u postrojenju, vatrogasce, policiju, zdravstvene službe i građane. Dokument je prihvaćen kako od strane Ministarstva zdravstva tako i od županijske vlasti u Slavonskom Brodu, a nakon toga je nađen izvođač radova. Svi uvjeti za rad bili su spremni, a jedino vlasnik nije pristajao na zahvat. Pojavio se na sastanku namijenjenom ocjeni studije HZT u zgradi županije i rezolutno odbijao odvoženje amonijaka u Kutinu, ali nije postigao nikakav uspjeh. Mi smo zatražili pripajanje električne struje i puštanje vode u tvrtku, jer se bez toga nije moglo ili smjelo raditi. Električna struja je bila potrebna za rad kompresora, a voda za obaranje oblaka amonijaka ako on počme izlaziti iz postrojenja. Vatrogasci su trebali postaviti na hidrante cjevi i mlaznice za rasprskivanje vode te biti u stalnoj pripravnosti, hitna pomoć je također bila u pripravnosti a županijska bolnica je dobila upute o medicinskoj skrbi ozlijeđenih osoba. Temeljna i prometna policija dobili su svoja jasna zaduženja, a građanstvo je putem sredstava javnog priopćavanja bilo upoznato s rizicima te o tome što oni moraju činiti na zaštiti zdravlja i života u slučaju nesreće. Naravno da su svoja zaduženja preuzeli i članovi županijskog eko-stožera jednako kao i lokalna radio postaja. Sve je bilo spremno i trebalo je otići do hladnjače i započeti pripremne poslove.

Izvođač u pratnji sanitarne inspekcije, policije i HZT otišao je u postrojenje radi dogovora o početku rada i tada nam je direktorica rekla da ne smijemo početi s poslom zbog zabrane pokretanja postrojenja od strane inspekcije za posude pod tlakom. Kratki telefonski razgovor s nadležnim inspektorom je potvrdio da je ona u pravu i onda je odlučeno da se prvo obavi servis ključnih ventila te nakon toga zatraži od nadležne inspekcije dozvola za njegovo pokretanje. Bez toga se naprosto nije moglo obaviti pretakanje amonijaka. Iskoristili smo priliku i za razgovor s obje skupine radnika, tj. štrajkašima i štrajkolomcima. Štrajkašima je objašnjeno da u vrijeme pretakanja ne smiju biti u objektu ili njegovoj blizini radi moguće opasnosti za svoje zdravlje. Oni su to odmah u nazočnosti direktorice odbili, jer bi u tom slučaju svi mogli dobiti automatski otkaz. Direktorica je taj puta stala na stranu radnika, jer se na taj način moglo obustaviti ili usporiti radove na pretakanju amonijaka. Na kraju je postignuto kompromisno rješenje da će radnici boraviti u ili kraj velike porte ali unutar dvorišta tvrtke, a ako do nečega dođe mogu bježati s morkim krpama na ustima. Onda je došao razgovor sa strojarima štrajkolomcima, koji su trebali pružiti pomoć izvođaču radova budući su najbolje poznavali strojarnicu i ostatak sustava hladnjače. Obzirom na to što je tamo bila policija i predstavnici županijske zdravstvene vlasti oni su formalno pristali obaviti svoj dio posla, pogotovo zato što su radili i što direktorica nije mogla odbiti županijski nalog. Međutim, pozvali su se na propise o zaštiti na radu zbog kojih od posla neće biti ništa. Tvrdili su da je glavna trafo stanica objekta vjerojatno u kvaru obzirom na to da je tamo prokišnjavalo i moglo bi kod njezina uključenja doći do tragedije. Električar je tvrdio suprotno, ali se ipak moralo nešto učiniti i zatraženo je da se pošalju ekipe elektre radi provjere.  Napustili smo objekt uz dogovor da dva dana kasnije izvođač počne servisiranje.

Dva dana kasnije javio je izvođač radova da je vlasnik pozvao drugog servisera, a taj je uklonio glave najvažnijih ventila i odnio ih na popravak i ispitivanje. To je pak značilo da izvođač ne može apsolutno ništa početi dok se započeto servisiranje po drugom serviseru ne završi, a mirisalo je na to da bi se stvari mogle odužiti. One bi se vjerojatno i odužile da iz Ministarstva zdravstva nije napravljen pritisak na servisera, koji je svoj posao obavio u roku od nekih petnaestak dana. Sastali smo se svi ponovo u županijskom uredu za zdravstvo i socijalnu skrb i onda pošli prema objektu u pratnji policije i sanitarnih inspektora. Pred vratima nas je čekalo iznenađenje u vidu blokiranih vrata i radničke straže, koja se priklonila direktorici i odlučila ne dopustiti pražnjenje hladnjače. Njih je direktorica uvjerila da pražnjenje hladnjače znači smrt za postrojenje i da je ono zadnji čavao u škrinju, a to znači da oni više ni teoretski ne mogu nastaviti svoj posao. Na pritisak policije pušteni smo bez automobila u objekt, gdje je za stolom počelo natezanje. Izvođač je objasnio kako je postrojenju potreban generalni remont, a u takvim slučajevima se uvijek izvlači sav ukapljeni amonijak i ostavlja plinoviti radi zaštite postrojenja, što i on namjerava učiniti. To znači da će postrojenje zapravo ostati konzervirano dok se ne donese odluka što s njim treba raditi. Ja sam pak upozorio radnike da na sebe preuzimaju odgovornost za svaku štetu na ljudskom zdravlju ili okolišu, ako dođe do ponovnog akcidentalnog ispuštanja amonijaka iz njega. Naravno da se to odnosi na bilo koga koji bude sprječavao poslove pretakanja. Sanitarna inspekcija je vodila uredno zapisnik, a policajci su potvrdili moje izjave.

Radnici su zatražili prekid sjednice kako bi se dogovorili, a direktorica je od nekud izvadila dokument o tome kako Voće eksport ne dopušta obavljanje poslova kao pravi vlasnik hladnjače, ali županijska zdravstvena vlast je stvar ispitala i utvrdila da više uopće nije jasno tko je vlasnik, jer je gospodin Klarić kao vlasnik nekoliko tvrtki za otkup i preradu voća stvari silno zakomplicirao različitim ugovorima između vlastitih i tuđih poduzeća. Narodski bi se reklo kako je jasno tko pije ali ne i tko plaća. Konačno su se radnici vratili i rekli svoju odluku da neće ni na koji način blokirati pretakanje. Svi nepotrebni radnici su poslani u područje oko porte, vatrogasci su namjestili uređaje za obaranje vodene zavjese, sanitarna inspekcija se postavila na siguran položaj i izvođač je krenuo s poslom pretakanja ukapljenog amonijaka iz jednog od spremnika. Posao je završen relativno brzo i prva cisterna s 2 t amonijaka krenula je prema autocesti uz pratnju policije. Mi smo odahnuli i vratili se natrag u zgradu županije dogovoriti daljnji nadzor i tako je izgledalo da će stvari teći kako treba. Očekujući ipak neku podlost zatražili smo od temeljne policije da u noćnim ophodnjama obvezno posjećuje hladnjaču.

Treći dan pretakanja javljeno mi je da je netko tijekom noći razbio glavnu sklopku električne struje i da upravo traje policijski očevid. Direktorica je optuživala izvođača da je on to učinio, a ovaj je pak tvrdio da pokraj čuvara na porti nije mogla proći niti jedna strana osoba nego samo netko od zaposlenika. Svakom je bilo jasno da izvođaču nikako ne može biti u interesu odugovlačenje posla, a posao je mogao prekinuti svatko od onih koji su ga do tada blokirali. Sanitarna inspekcija je zatražila da se u tom slučaju odmah pokrene istraga i od svih koji su mogli doći u kontakt sa sklopkom uzmu otisci prstiju te zatraži alibi, što se policiji baš nije dopadalo budući nije došlo do ugroze zdravlja i života ljudi nego je napravljena samo materijalna šteta. Obzirom na to da je izvođač tvrdio kako može obaviti pretakanje prečicama električnih vodova za pokretanje kompresora odlučeno je nastaviti posao ali sada uz stalni nadzor cijelog postrojenja. Županijske vlasti su zaposlile zaštitare za stalni nadzor u objektu i glavnoj porti tvrtke, a trebali su obavljati stalne obilaske terena oko objekta. Direktorica je odmah zatražila da njezini strojari postave također stalne straže kako im netko ne bi nešto podvalio i optužio ih za ometanje posla, a također se bojala šteta na postrojenju koje će kasnije teško ukloniti. Konačno, izvođaču je bilo najviše u interesu da sve bude u redu i kako treba, a smatrali su da zaštitari nisu dovoljno stručni opaziti da netko obavlja diverziju, pa su tako i oni postavili svoju vlastitu stražu u objektu. Da bi stvar bila još više nabijena nepovjerenjem, na porti su 24 h na dan službu i dalje obavljali štrajkaši, a policija je obavljala redovite noćne ophodnje objekta i njegove okolice. Ukupno je bilo dakle pet skupina čuvara, ali najzanimljiviji je bio sam objekt s tri stalne noćne straže oko njega. Uz to su zamijenjeni svi važniji lokoti na vratima i brave, a ključevi su predani zaštitarima.

Posao je završen ranije nego što se očekivalo iz razloga što u postrojenju nije bilo 55 t amonijaka, kako je izgledalo po papirima, niti dvadesetak po navodu gospodina Klarića. Uspjelo se iscrpsti nekih 6 t amonijaka i prevesti u Kutinu, ali se postavljalo pitanje gdje je preostali amonijak. Ispostavilo se da je određena količina od barem dvadesetak tona u dva navrata prebačena nekud drugdje, ali je i dalje manjkalo skoro 30 t amonijaka. Zaključak je bio jasan! Zbog potpunog neodržavanja amonijak je isparavao iz postrojenja na nekoliko mjesta i to kontinuirano kroz više godina. Novinari su po završetku posla jako ustrajali na toj činjenici postavljajući ozbiljna pitanja o onečišćenju okoliša i štetama za zdravlje i živote ljudi. Svi drugi sudionici događaja su se rabježali pred njima, a ja sam kao stručna kontrola ostao sam pred mikrofonima i kamerama županijskih novinskih sila. Posebno ih je brinulo što je ta silna količina amonijaka do sada napravila, ako smo mi napravili toliki cirkus za zbrinjavanje 6 puta manje količine. Ja sam objasnio kako je amonijak produkt biološke razgradnje organskog materijala i da ga se može naći u štalama te da koncentracije pokraj objekta nisu prelazile MDK za radnu sredinu. Polako je izlazio iz postrojenja u koncentracijama koje nisu mogle učiniti nikakve štete. Podsjetio sam i na to da u nekim zemljama tlo još uvijek gnoje prskanjem 5% vodene otopine amonijaka na polja. Neki su se žestoko suprotstavili.

Osnovno pitanje je bilo zašto smo onda praznili hladnjaču ovako kompliciranim putem, ako smatramo da ta silna do tad ispuštena količina nije ekološki problem. Složio sam se s novinarima da je nedopustivo ispuštati amonijak iz hladnjače u zrak i da mi zbog toga nismo to učinili nego ga pretočili složenom tehnologijom. Isto se tako ne smije dopuštati dodatno ispuštanje amonijaka iznad dopuštenih granica, ali jednako tako ne smijemo građanima lagati govoreći o opasnostima kojih nije bilo. Ključni razlog za ovaj posao bio je sprječavanje akcidenta u kojem bi se brzo oslobodio sav amonijak iz postrojenja i na taj način ozbiljno ugrozio zdravlje i živote ljudi kroz vrijeme od dvadesetak minuta, ali bi to bilo dovoljno za izazivanje smrti mnogih ljudi.

Tako je završio slučaj Klariko voća iz Slavonskog Broda s podukom da se uz već i onako složenu situaciju oko zbrinjavanja opasne tvari mogu javiti tko zna koji i kakvi drugi činitelji, koji će onemogućiti ili samo usporiti i zakomplicirati posao. Primjer razbijene glavne električne sklopke govori nam da objekte treba u sličnim slučajevima u potpunosti preuzeti uz postavljanje pouzdane i ovlaštene čuvarske službe, jer drugi put netko od pripadnika suprotstavljene strane može podmjestiti i eksploziv na mjesto gdje će izazvati najveće štete.

autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić