Različiti azbesti ugrađivani su na sva moguća mjesta i koristili se na mnogo načina kroz zadnjih stotinjak godina i u velikom broju takvih mjesta stoje i danas. Tako su ugrađivani u betone ili žbuke vanjskih ili pregradnih zidova, za pokrivanje krovova, izradu podnih pločica, izolacije u centralnim grijanjima, izolacije u štednjacima ili bojlerima, izradu vodovodnih cijevi itd. Nisu svi azbesti jednako opasni i o tome je Europska Komisija mislila. Tako je 6 različitih azbestnih oblika zabranjivano postupno od početka osamdesetih do početka novog milenija. Mora se reći da smo i mi Hrvati relativno dobro slijedili europske zabrane …

pa tako onog najgoreg plavog azbesta više nema kod nas dulje od 20 godina. Nismo puno kasnili za zapadom, ali to ne znači da možemo biti i malo zadovoljni današnjim stanjem u Hrvatskoj. Dapače, već je i najmanje zainteresirani građanin shvatio da azbest nije samo problem nego da je izazvao katastrofalne posljedice u zemlji Hrvata, a na to se ne može samo tako zatvoriti oči. O svemu tome možete više pročitati u posebnoj brošuri na www.otrovno.com.

Njegovi štetni teški učinci su nedvojbeno utvrđeni u radnika, koji su obavljali poslove s azbestom, ali ima određenih sumnji da su mogli izazvati neke štetne posljedice i u manje izloženih građana. Misli se na azbestoze, rak pluća i mezoteliom (isto rak). Sve vrlo teške bolesti! Kako je to i za očekivati, djeca su mnogo osjetljivija od odraslih, a isto tako je činjenica da se bolesti javljaju 20 ili 30 godina nakon početka izlaganja. Rizik od pojave raka pluća se povećava u pušača, a znamo da djeca rano počinju s pušenjem. Nema dovoljno podataka za donošenje zaključaka, ali čim postoji opasnost mora se povećati oprez. Posebno su dužni skrbiti stručnjaci i država, ali rezultati njihovih djelovanja u najmanju ruku nisu nam na ponos.

Osnovno je pitanje koliko su naša djeca ili unuci izloženi azbestnim vlaknima u svojim vrtićima i školama, a na njega ne može ovaj čas nitko pouzdano odgovoriti. Zapravo nemamo pojma i ja ne mogu mirno spavati zbog te činjenice. Možete li vi mirno spavati građanine Republike Hrvatske?

Svjestan toga da se u naprednim zemljama zapada tom problemu posvećuje golema pozornost i da postoje vrlo jasni postupci ispitivanja i procjene (npr. u Kanadi je to izvrsno riješeno), predložio sam multidisciplinarni projekt Gradu Zagrebu u vrijeme onog nepotrebnog uklanjanja cijevi za klimatizaciju u Koncertnoj dvorani. Priznajem da smo našim programom oponašali Kanađane i Britance, ali nije sramota učiti od pametnijeg i iskusnijeg. Oni sigurno ne bi imali ništa protiv toga da ih oponašamo, a najbolji su na svijetu po brizi za djecu. Program je bio odbijen zbog nedostatka financijskih sredstava. Došla kriza, a svi traže novce. Svatko, pa i moja skupina, misli da je njegov program važan, pa tako i mi mislimo da je zaštita djece od azbestnih vlakana važna za Zagreb i državu.

Većina nas smo osjetljivi na svaku ugrozu zdravlja naših mladih generacija zbog toga što ih volimo, ali i racionalno gledajući oni su važniji za budućnost od svojih roditelja ili baka i djedova. Osnovno pitanje je što to rade na Zapadu i što bi mi trebali raditi obzirom na činjenicu da nema javne ili privatne zgrade bez ugrađenog azbesta. Međutim, stambeni prostori i javne zgrade bez djece ipak su manje važne za zdravlje nacije. Uostalom, na tom Zapadu postoje tvrtke za liječenje sindroma bolesnih zgrada, a naravno da se njihove usluge plaćaju. I kod nas su se već javile tvrtke, koje nude zamjenu salonit ploča s manje opasnim materijalima, ali njih zovu uplašeni privatni vlasnici kuća. Inače se sindromom bolesnih zgrada u Hrvatskoj nitko ozbiljno ne bavi.  Na zapadu poduzeća za bolesne zgrade jako dobro uspijevaju i tako će za kojih deset ili više godina biti kod nas, ali ovaj čas treba misliti o javnom interesu i ponešto učiniti za one koji će vam osiguravati mirovine, ako ostanu uopće živi.

Prvo treba popisati sve javne zgrade namijenjene za boravak djece i utvrditi gdje i kad je u njih ugrađen azbest. U Zagrebu je to golem posao, jer obuhvaća više od 400 zgrada. To smo utvrdili prije predlaganja projekta, ali to su bili tek polazni podaci iz kojih se ne može zaključiti baš ništa osim da zgrada ima puno. 

Zgrade trebaju obići  stručne skupine sastavljene od građevinara, toksikologa i analitičara te utvrditi stanje azbestnih predmeta u njima (npr. jesu li kompaktni ili se iz njih izdvajaju azbestna vlakna). Analitičari bi u slučaju sumnje morali izmjeriti koncentracije azbestnih vlakana u zraku zatvorenih prostora i na temelju toga bi skupina stručnjaka trebala donijeti odluke o tome što dalje valja činiti. Mi smo predlagali besplatno obići nekoliko vrtića i škola, kako bi dobili polazne podatke za projekt. Ni taj prijedlog nije bio prihvaćen. Naravno da bi izloženi radnici i djeca trebali biti podvrgnuti i zdravstvenim pregledima, posebno u onima prostorima s koncentracijama azbestnih vlakana iznad 5000/m³.  Zapravo je ključno procijeniti rizike za one koji borave u takvim objektima. Nije svejedno jesu li ljudi i koliko dugo bili izloženi takvim vlaknima. Jedno je ako se azbestna vlakna oslobađaju u podrumskim prostorijama s kotlom za centralno grijanje ili u učionicama neke škole. Sasvim je jasno da krov od salonitnih ploča nema značajnog utjecaja na djecu u zatvorenim prostorijama zgrade, ali možda ima utjecaja na djecu tijekom boravka u dvorištu vrtića ili za najbliže susjede.

Nakon detaljne analize podataka objekti se svrstavaju u skupine prema prioritetima:

1. Prostori u kojima preostaje obaviti temeljite rekonstrukcije i zamijeniti opasne azbestne materijale onima bezopasnima.
2. Prostori u kojima bi se trebalo spriječiti daljnje oslobađanje azbestnih vlakana različitim tehnikama prekrivanja (npr. posebne boje ili plastični materijali, koje se već danas može nabaviti na hrvatskom tržištu).
3. Prostori u kojima za sad nije potrebna nikakva intervencija (koncentracija azbestnih vlakana ispod 1000/m³), ali valja ih držati pod nadzorom.

I onda se počinje raditi. Mi smo još jako daleko od početka.

Autor teksta

Prof. dr. sc. Franjo Plavšić