EURO DRESOVI I NANOTEHNOLOGIJA autor članka prof.dr.sc. Franjo Plavšić

Pročitao sam barem dva članka u našim sredstvima javnog priopćavanja o opasnim dresovima nekih nogometnih momčadi na Euru. Podaci o opasnostima potječu od nekakve nizozemska agencije, koja je obavljala analize metala i fenola u tim predmetima opće uporabe.

Navodno su u odjeći nađene povišene koncentracije metala poput olova i nikla te fenola, pa se upozorava na ugroženo zdravlje športaša. Isto tako se u člancima piše o tome da su tretirani sumnjivim materijalima radi sprječavanja znojenja (dakle perspiranti). Mislim da se zapravo radi o drugoj namjeni preparata na bazi teških metala, a o opasnostima za zdravlje športaša se mora ipak sumnjičavo raspravljati. Vjerojatno se radi o nanočesticama baktericidnog djelovanja (najčešće se inače koriste za to nanočestice srebra), koje će spriječiti da športaši smrde zbog produkata bakterijske razgradnje njihova znoja.

biathlon-643398_640

Onaj fenol u odjeći ovaj čas zanemarimo, jer on je vjerojatno ostatak tretiranja pamučnih vlakana iz konvencionalnih postupaka njihove priprave. Treba reći da je fenol reproduktivno otrovna tvar, ali uvijek je pitanje kolike su mu koncentracije u odjeći. Zainteresirali su me metali, jer su očito dodani kao nanočestice, bilo da su u elementarnom obliku ili kao u vodi netopljivi oksidi. Primjena nanočestica u tekstilnoj industriji je danas izrazito česta. Dodaju se vrlo složenim postupcima u vlakna ili na površinu tekstilnog predmeta različite nanočestice s različitim namjerama. Izabrane nanočestice se dodaju kao baktericidna sredstva, sredstva za samočišćenje, sredstva za zaštitu od UV zračenja, sredstva za zaštitu od prokišnjavanja itd. Najviše su mi se dopala antibakterijska sredstva za zaštitu čarapa od uobičajenog smrada dugotrajnog korištenja bez pranja. Logično je bilo očekivati obradu dresova športaša različitim nanočesticama metala ili njihovih netopljivih oksida, ali je ostalo pitanje o opasnostima za zdravlje tako obrađenih odjevnih predmeta.

Nažalost, o štetnim učincima za zdravlje izrazito je malo podataka. Nanočestice su netopljive u vodi i onda je po logici starog načina razmišljanja u toksikologiji izrazito mala šansa njihove apsorpcije i prelaska u krvotok. Međutim, nanočestice su po mnogo čemu možda novo agregatno stanje (a možda je to pretjerano reći) i sasvim se drugačije ponašaju nego čvrste tvari prosječne veličine (od mikrometra na više). Činjenica je da u svom obliku mogu prodirati kroz tjelesne barijere, jer su manje promjerom od brojnih normalnih sastojaka našeg organizma (npr. hemoglobina). Toksikolozi su na ovom području izrazito zakazali i još uvijek nemaju standardizirane metode ispitivanja opasnih svojstava nanočestica, a nanotehnologija napreduje divovskim koracima dajući na tržište stalno nove i nove proizvode. Nemamo dokaza da bi nanočestice ove ili one vrste mogle izazvati neke brze ili spore štetne učinke, ali se mnogi boje budućnosti zbog moguće sveopće kontaminacije takvim materijalima. Imamo izrazito negativna iskustva uzrokovana našim neznanjem i nepoznavanjem svojstava često korištenih korisnih tvari. Spominjem tek azbest, koji se nekontrolirano koristio na svim mogućim mjestima, jer nismo znali da su vlakna različitih azbesta izrazito karcinogena.

depression-84404_640

Rak se javljao s odgodom od 20 ili 30 godina nakon prvog izlaganja takvim vlaknima, pa su pale brojne žrtve prije nego što su toksikolozi dokazali njegova karcinogena svojstva. Na počecima širokog korištenja azbesta prije nekih stotinjak godina nitko nije ni pomišljao da bi moglo biti štetnih učinaka tog tako inertnog materijala. To iskustvo plaši mnoge stručnjake sad u času dramatičnog porasta korištenja nanočestica svih mogućih vrsta na svakom mogućem mjestu, od kozmetike do građevinarstva ili medicine.

Članke o zdravstveno neispravnim dresovima športaša na Euru možemo prihvatiti ovako ili onako. Činjenica je da ne postoje MDK (maksimalno dopuštene koncentracije) za nanočestice u bilo kojem materijalu, od sredstava za sunčanje do lijekova. Onda podaci o povišenim koncentracijama nikla ili nekog drugog metala u dresovima športaša ne znače skoro ništa. Možda je to opasno, a možda i nije. Međutim, činjenica da koristimo različite preparate na bazi nanočestica na svim mogućim mjestima (npr. za sprječavanje zamagljenja stakla u automobilu ili za dezinfekciju vode prilikom tuširanja u kadi) treba potaknuti toksikologe na djelovanje. Nije dobro da tehnologija nanočestica napreduje divovskim koracima, a nanotoksikologija stoji u mjestu. Ne želim biti lažni prorok, jer nemam nikakvih podataka o štetnosti tih materijala, ali imam pravo na sumnju. To što smo nesposobni predvidjeti dobre testove za ispitivanje opasnih svojstava nanočestica ne znači da su one bezopasne. To znači tek to da mi nismo dovoljno maštoviti u predviđanju mogućih štetnih učinaka i da nismo dorasli ovom vremenu. Bojim se odgovornosti sadašnjih generacija toksikologa za nepredvidljive štete u budućnosti i jedino opravdanje nam je neznanje, ako to može biti opravdanje. Siguran sam da ima mladih pametnih ljudi, koji će biti u stanju suočiti se s našim neznanjima i napraviti nešto korisno.

autor teksta

prof.dr.sc. Franjo Plavšić