Vrste i količine zaboravljenih kemikalije nisu male u Hrvatskoj, a nalaze se na nevjerojatnim mjestima. Posebno su naravno problem one u zapuštenim i napuštenim prostorima, jer tamo nitko o njima ne vodi brigu. Ne treba zaboraviti niti na činjenicu da se često nalaze u našim domaćinstvima. Prije nekoliko godina došla nam je dojava o opasnom arsenu u jednom domaćinstvu podno Sljemena.

Smatrao sam u prvi čas to isključivim problemom domaćinstva i dao im adrese tvrtki, koje se bave zbrinjavanjem opasnog otpada. Onda me moja prva suradnica zamolila da budem susretljiviji prema bakici ispod Sljemena, jer ona se boji to nositi u rukama tijekom odlaska do zbrinjavača otpada. Što ako joj to zlo ispade iz ruku dok se vozi autom? Već sam bio sklon tome da odem tamo u Šestinu, a onda me nazvala policija i tražila da preuzmem opasnu kemikaliju u njihovoj nazočnosti. Nakon toga više nije bilo predomišljanja i ja sam hitno krenuo prema Šestinskom Lagviću. Tamo su me čekala dva policijska automobila, a psi iz zaseoka su lajali bjesomučno. Nije nas dočekala bakica nego krasna žene četrdesetih godina. Malo je prevarila moju suradnicu što se tiče dobi.

Imala je dama načetu bocu od 500 g arsenova trioksida, koji je njezina pokojna majka koristila za prepariranje ptica ulovljenih od strane svog muža. Preuzeo sam kemikaliju i kasnije imao prilično posla dok sam je predao na zbrinjavanje, jer nitko baš neće rado preuzeti arsenove soli. Kasnije sam shvatio u drugim slučajevima da domaćinstva nisu nevina što se tiče držanja opasnih kemikalija ili lijekova. Međutim, prema vrstama ili količinama ipak vode sadašnje ili bivše tvrtke.

Razloga nakupljanja starih kemikalija je izrazito mnogo. Čini mi se da je najčešći razlog pojave nepotrebnih kemikalija u promjeni radnih postupaka, bilo da je riječ o tvrtki ili domaćinstvu. Naprosto se promjeni način rada i uvedu se nove kemikalije, a one stare se gurnu nekud u stranu da ne smetaju. Onda se na njih naravno zaboravi. Sjetimo ih se obično kad se dogodi nešto loše na mjestu njihova držanja. Jedno od najzanimljivijih iskustava doživio sam sa skladištem laboratorijskih kemikalija na Šalati u zaboravljenom bunkeru iz II. Svjetskog rata. Izbio je požar zbog razlijevanja sadržaja balona dušične kiseline u unutrašnjosti skladišta (istrunula je drvena polica na kojoj je balon stajao). Vatrogasci su ugasili požar i ja sam stigao tamo pozvan hitno od strane policije. Sve je bilo puno velikih staklenih spremnika od 50 l s različitim kemikalijama.

Na nekima su se još uvijek nalazile etikete s podacima o kemikaliji, ali većina je bila neobilježena. Vjerojatno su to bile kemikalije iz početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali nitko nije priznavao vlasništvo nad njima. Na kraju su proglašene opasnim otpadom i zbrinute na račun grada. To je samo jedan od bezbrojnih primjera, a svatko će ih naći napretek iz vlastitog iskustva. Drugi važan razlog pojave zaboravljenih kemikalija je u propasti tvrtki, koje su kemikalije koristile. Devedesetih godina su tvrtke naveliko propadale, a kemikalije su ostajale po nekakvim bolje ili lošije uređenim skladištima. Nitko za njih više nije mario dok se nešto nije dogodilo, a događalo se svašta. Pun sam anegdotalnih priča o takvim događajima, ali nema mjesta za njihovo opisivanje. Samo valja napomenuti kako je bilo požara, eksplozija, divljeg odlaganja uz onečišćenje okoliša itd. Iz svega proizlazi da se problem mora riješiti.

Postavlja se pitanje o tome što i kako treba učiniti da se konačno riješi problem tih kemikalija. Velike tvrtke s velikim količinama kemikalija naprosto mogu platiti ovlaštenom sakupljaču otpada da kemikaliju odvezu i zbrinu. Što učiniti s propalim tvrtkama ili s malim posjednicima, kojima je usluga sakupljača izrazito skupa? Tko će doći i po kojoj cijeni u laboratorij malog doma zdravlja radi 250 g kalijevog cijanida korištenog davnih dana u metodi mjerenja hemoglobina? Prema propisima, ne dolazi u obzir da pojedinac takvu kemikaliju preveze osobnim autom do najbližeg sakupljača otpada, jer time bi teško prekršio međunarodne propise o prijevozu opasnih tvari, a onda bi morao skupo platiti prijevoz i zbrinjavanje svoje male količine otpada. Samo naslućujemo težinu problema i nemamo nikakvih pouzdanih podataka o vrstama i količinama opasnih kemikalija rasijanih diljem države. Međutim, imamo bogato iskustva sa zbrinjavanjem starih lijekova iz Domovinskog rata, pa smatramo kako bi se na isti način mogli pristupiti rješavanju problema kemikalija.

Kako smo postupili sa starim lijekovima? Podrškom Ministarstva zdravstva obavili smo anketu radi prikupljanja podataka. Anketni listići su otišli u sve zdravstvene ustanove i poglavarstva lokalnih zajednica, a mi smo tražili samo da se napišu podaci o vlasniku, vjerojatnoj vrsti lijekova i o količinama. Onda se krenulo u izvide radi provjere ispravnosti podataka. U toj fazi je već dobiven kredit Svjetske banke, pa su u obilaske bili uključeni i međunarodni eksperti. Kad smo stekli nužno povjerenje u ispravnost podataka izrađen je projekt prikupljanja i zbrinjavanja. Osnovano je oko 25 skladišta tako da se pokrije cijela država. Na njima su farmaceuti prikupljali i sortirali lijekove iz svojih lokalnih zajednica, a onda su natječajem izabrani sakupljači prema pisanim procedurama to dovozili u središnje skladište u Zagrebu. Konačno zbrinjavanje 2500 t starih lijekova trajalo je oko 6 mjeseci u propaloj spalionici PUTO, a nadzor njezina rada su vodili moji ljudi. Imamo plan kako to učiniti s opasnim zaboravljenim kemikalijama, ali problem je naravno u financijama. Netko mora dati novac za ovakav projekt, a nema na vidiku niti jednog financijera. Ključni problem je u tome što se o problemu ne zna niti u stručnim niti u političkim krugovima, a u ovakvim slučajevima je najvažnije spoznati problem. Nakon toga se može lakše krenuti u njegovo rješavanje.

autor teksta: prof.dr.sc Franjo Plavšić