SMEĆE NAS JE ZATRPALO! autor članka prof. dr. sc. Franjo Plavšić

        Često razmišljam o genijalnom proroku  i veličanstvenom čovjeku poglavici Sietlu, a njegovo pismo bijelom poglavici iz Washingtona sam pročitao bezbroj puta. Naravno da su proroci nepodnošljiv teret suvremenika, jer ljudima govore istinu, koju suvremenici zapravo ne shvaćaju i misle da je prorok budala. Međutim, strašno je kad se počnu ostvarivati proročanstva, a svjedoci događaja ne žele spoznati istinu. Pri kraju proročanskog pisma kaže poglavica Sietl da će se bijeli čovjek jednog dana probuditi u postelji zatrpan svojom nečisti ili smećem.

Moram priznati kako je na mene ta rečenica uvijek snažno djelovala i ja sam sebe zamišljao zatrpanog smradom i nečisti bez obzira koliko sam pridonio općem onečišćenju ove sirote planete. Svi smo mi njezini žitelji i dijelimo njezinu sudbinu bez obzira koliko smo poročni ili grješni. Iz dana u dan vidim kako se strašno proročanstvo svetog čovjeka ostvaruje, a mi to ili ne vidimo ili nam je svejedno što nas smeće sve više zatrpava. Mi ćemo preživjeti, a potomci neka plaćaju punu cijenu naše ludosti!

scrap-166495_640

Moje rodno selo Privlaka kod Vinkovaca nikada u mojoj mladosti nije znalo za pojam smeća. Nije bilo otpada s kojim čovjek ne zna što bi započeo,  jer sve se dalo iskoristiti. Život je bio težak i jednostavan, ali se živjelo skladno s prirodom. Bilo je to vrijeme zaokruženih gospodarstava u kojima se sve iskorištavalo na iskustvom provjerene načine. Ništa na seoskom gospodarstvu nije se odbacivalo, jer je sve imalo uporabnu vrijednost. Ako se već nije moglo iskoristiti na siromašnom seoskom gospodarstvu uvijek se pojavio netko sa strane zainteresiran za ono što seljaku nije trebalo. Cigani su kupovali stare krpe, staro željezo, svinjsku dlaku i druge predmete, a sve ostalo je seljak znao i mogao iskoristiti na primjeren način. Najvažnije mjesto zbrinjavanja organskog otpada svih vrsta bila je gnojnica (ili đubrište), gdje je otpadni organski materijal fermentacijom pretvaran u izrazito vrijedno stajsko gnojivo. Naravno da su vrijedni ostaci ljudske hrane korišteni kao napoj, a na gnojnicu su odlazile fekalije pomiješane sa slamom i sve drugo što se nije dalo iskoristiti za uzgoj stoke. Papir je bio rijetki otpadni materijal, ali i on je imao veliku vrijednost kod potpale vatre, a tada se o plastičnim materijalima skoro nije znalo. Selo je tih sedamdesetih godina bilo djevičanski čisto i nikome nije bilo jasno što je to smeće ili nekoristan otpad. Prije nekoliko godina došao sam u rodnu kuću za vrijeme jugovine i nekako pred ljetnu oluju te bio zatečen strašnim smradom po merkaptanima i paljevini. Gušilo me je i poticalo mučninu u želucu. Objasnili su mi da smrdi seosko smetlište smješteno negdje u šumi pokraj sela. Zgrozio sam se i shvatio kako su se stvari stubokom promijenile u roku od nekih dvadeset do trideset godina. Susjed Đuka se složio sa mnom da je to divlje smetlište tragedija sela, ali nije se stvar na tome završavala. Podsjetio me na činjenicu kako smo nas dvojica cijelo djetinjstvo trčali bosi gdje god smo stigli, a posebno je bilo krasno gacati po blatu u seoskim kanalima. On danas svojim unucima ne skida obuću, jer je sve puno otpada i mogli bi gacanjem po kanalima nagaziti na staklene krhotine boca ili što gorega. Selo je izgubilo svoju nevinost! Međutim, taj komunalni otpad sa stotine i stotine divljih i neuređenih smetlišta još i nije najveći problem. Ono o čemu ovdje želim pisati su divlja odlagališta tehnološkog i opasnog otpada, koja prijete na svakom koraku.

plastic-cups-973103_1280

Prvi puta sam se ozbiljno suočio s opasnim otpadom krajem prosinca 1991. i početkom 1992. godine vezano za vojni otpad bivše JNA. Točno na Badnjak 1991. godine javila mi je kolegica iz Toksikološke službe u Splitu da je u nedavno oslobođenoj vojarni Dračevac nastala uzbuna zbog oslobađanja golemih količina suzavca. Sve je počelo od toga da su naši branitelji pokušavali iskoristiti što je moguće više oružja za naoružavanje naših skromno opremljenih trupa, a Srbi su prije povlačenja iz vojarne nastojali uništiti što je moguće više toga u skladištima. Posebno se to odnosilo na puške i streljivo, koje su pripadnici JNA uništavali na različite načine. Na nekim mjestima bi pobacali puške na betonsku podlogu i onda preko njih prelazili tenkovima, ali u Dračevcu su došli na ideju da zatrpaju oružje u zemlju. Postojala je mogućnost da mi to oružje ipak nekako nanjušimo, pa je trebalo napraviti sve moguće da se barem oteža njegovo spašavanje. Uz puške su zatrpali u tlo mine iznenađenja i bačve sa suzavcem, pa je bilo neminovno da ćemo na nešto od toga naletjeti. Pirotehničari su bili spremni za mine iznenađenja i svoj su dio posla čestito obavili, ali na suzavac nisu računali. Tako se dogodilo da su kod strojnog uklanjanja zemlje razorili jednu bačvu suzavca i cijeli taj dio vojarne je bio kontaminiran. Problem smo riješili uspješno i branitelji su došli do svojih pušaka, a nakon toga smo počeli nalaziti vojni otpad, pa često i opasni kemijski, u različitim vojarnama, o čemu se piše na drugim mjestima. Već prilikom traženja načina rješavanja opasnog vojnog otpada rekli su nam neki od konzultiranih stručnjaka da to nije ništa prema industrijskom otpadu divlje odloženom na sve strane. Posebno se o divlje odloženom opasnom otpadu govorilo tih dana prilikom izrade prijedloga Zakona o otpadu, u čemu su sudjelovali stručnjaci Toksikološke službe. Zakon tada nije prošao i zbog važnijih stvari odgođeno je njegovo izglasavanje u Saboru negdje do pred kraj devedesetih godina. Kako nije bilo zakona onda nisu do nadležnih tijela niti dopirali podaci o stvarnom stanju na terenu, a nije se moglo razviti učinkovit sustav zbrinjavanja otpada.

crap-655538_1280

Tvrtke su postupale na različite načine s otpadom iz svojih postrojenja, a dobar dio njih je otpad povjeravao onima koji su ga htjeli preuzeti. Uglavnom su preuzimači otpada bile sumnjive fizičke ili pravne osobe, koje su s otpadom radile svašta. U nekim slučajevima su se javile ozbiljne i pouzdane tvrtke, pa je tako zbrinjavanje PCB ulja iz trafo stanica bilo dobro riješeno i pod dobrim nadzorom. Osnovana je čak posebna tvrtka za posebni otpad i na njih se računalo kao na ozbiljne ljude. Međutim, dobar dio pravnih i fizičkih osoba odnosio je tvornički otpad ili na smetlišta ili u slobodnu prirodu. Prvi slučaj u koji sam bio uključen bio je onaj u selu Piljenice 1999. godine. Stvar je počela s time što su seljani opazili da je vlasnik parcele na samom kraju sela poslagao pokraj ruševina kuće nekakve bačve u kojima su bile svakakve čvrste i tekuće kemikalije različitih boja. Bilo je to vrijeme kad je zakon već bio objavljen u Narodnim novinama i trebalo ga se primjenjivati. Ono što me je posebno iznenadilo bio je ulazak u selo smješteno uzduž rijeke Pakre i samo s jedne njezine strane. Cijelim seoskim tokom rijeka je bila zatrpana svim mogućim smećem, a vlastitu kanalizaciju seljaci su rješavali izravnim odvođenjem u rijeku malim kanalićima. Već to je davalo cijelom slučaju posebnu značajku, a nije isključeno da je vlasnik parcele smatrao kako onda on može dovesti i svoj opasni otpad. Bio je to prvi ozbiljniji slučaj nalaženja opasnog otpada u okolišu i na mjestu događaja skupilo se šaroliko društvo, od županijskih sanitarnih inspektora i inspektora zaštite okoliša, preko temeljne policije i krim inspektora do stručnjaka iz MUP-ovih laboratorija i iz zavoda za javno zdravstvo. Dakako, nisu nedostajali brojni radoznalci i novinari s lokalne i državne razine. Ispostavilo se kako se otpad zapravo uglavnom sastoji iz galvanizacijskog  mulja i otpadnih lakova tvrtke Erickson-Tesla. Međutim, ova tvrtka zapravo nije bila krivac nego posrednik kojem je predala otpad prije nego što je stupio na snagu Zakon o otpadu. Taj prijan pak nije imao nikakvo ovlaštenje za postupanje s otpadom i mislio ga se riješiti na tko zna koji način. Međutim, upravo nakon što je preuzeo otpad iz Tesle pojavio se njemu neočekivani zakon i vidio je kako nema mogućnosti za njegovo zbrinjavanje. Postojao je jasan trag preuzimanja otpada u vidu ugovora i zapisnika načinjenih u Tesli, a jedina mogućnost zbrinjavanja otpada bio je izvoz. Kad je čuo za cijenu tog načina zbrinjavanja uhvatila ga je panika, jer on sam nije mogao bez ovlaštenja učiniti ništa bez teških financijskih gubitaka. Onda mu se činilo kako je najzgodnije otpad privremeno odložiti na svoju livadu, a jutro je pametnije od večeri i već će se valjda naći neko rješenje. Morao je platiti uredno zbrinjavanje i vjerojatno je imao teške gubitke na tom poslu. Međutim, ono zbog čega spominjem ovaj slučaj jest velika osjetljivost našeg čovjeka na pokušaje onečišćenja njegova okoliša, a vjerojatno i strah od kemijskog otpada.

chemicals-540607_1280

Drugi zanimljiv slučaj dogodio se u kolovozu 2000. godine u Varaždinu pokraj Dravskog kanala. Pozvala me inspektorica zaštite okoliša na uviđaj zbog sumnje u odlaganje kromovog otpada tik uz cestu pokraj kanala. Zaista je na svakih desetak metara bila po hrpica anorganskih soli dijelom žute dijelom zelene boje, a analize su pokazivale kako su to soli kroma i to relativno visokih koncentracija. Žuto su bile soli kroma (VI) a zeleno kroma (III). Ove zadnje su bile manje opasne, ali ni jednima ni drugima nije bilo mjesto na samoj obali Dravskog kanala odakle se krom (VI) mogao eluirati u rijeku nošen bujicama kod padanja kiše. Točno je da se moglo očekivati redukciju kroma(VI) organskim tvarima iz okoliša u manje opasni i netopljivi oksid, ali je bilo pitanje koliko će taj proces trajati. Dio opasnog kroma se mogao eluirati i apsorbirati u vodenim i drugim organizmima čineći tko zna kolike štete, ali bili su izloženi i ljudi koji tamo prolaze ili se rekreiraju. Svakako je trebalo otpad maknuti iz okoliša, ali nije bilo jasno tko će to platiti. U pravilu zbrinjavanje plaća vlasnik odnosno krivac, a kad ga se ne može naći onda plaća država. Država pak nije imala fonda iz kojeg bi platila zbrinjavanje. Posumnjalo se da bi taj otpad mogao biti vezan uz kožare i onda je krenula oštra provjera svih onih koji bi s tim mogli imati veze, a pronašlo se na odbačenim kantama tko je proizvođač sirovine i kako se kromov proizvod zove. Pomogla je dakako i policija, a obrtnička komora je također dala smjerokaz i pronađen je krivac, koji je na kraju morao zbrinuti otpad. Moglo bi se reći da je uzaludno skrivanje i muljanje, ako nadležne službe hoće naći krivca. O takvim slučajevima bi trebalo više pisati, kako bi se odvratili od kriminala mogući počinitelji.

splashing-165192_1280

Možda još nešto prije ukazivanja na poseban problem stradavanja iz neznanja i brzopletosti. U kolovozu 2000. godine nastala je uzbuna zbog opasnog otpada nađenog na lokaciji Chromosa u dijelu između Vukovarske i Radničke. Prostor je kupila tvrtka Merkator s namjerom gradnje robne kuće, ali je prije toga trebalo ukloniti sve građevine i postrojenja s tog područja. Našao se i izvođač radova iz Čakovca, koji je u posao ušao bez provjera jednako poput slovenskog kupca. Ispostavilo se da se na lokaciji nalazi nekoliko skladišta različitih kemikalija, a i zgrade s postrojenjima su bile kontaminirane kemikalijama. Posebni problem bio je fenol, što onaj smješten u posebnim zaboravljenim skladištima što pak građevinski materijal natopljen fenolom. Ja sam kao pratnja inspektorice zaštite okoliša obišao teren i odredio uvjete pod kojima se posao uklanjanja mora obaviti te način na koji će biti zbrinut ovaj opasni otpad. Panika je nastala kad se konačno pojavio sakupljač opasnog otpada s idejom na koji način će ga zbrinuti, jer je cijena bila ogromna za izvođača iz Čakovca. Od Chromosa se nije moglo očekivati nikakva pomoć, a bilo je jasno da bi sudski procesi trajali u beskonačnost. Merkatoru se pak silno žurilo i morao je pristati na ponuđene cijenu i način zbrinjavanja. Oni su to naprosto ukalkulirali u troškove podizanja objekta ili u poslovne rizike i zbrinjavanje je obavljeno relativno brzo i na primjeren način. Drugi slučaj je mnogo žalosniji i vrijedi ga pokazati radi poduke budućim poduzetnicima.

stress-540820_1280

Nakon potpune propasti kožare u Vinkovcima i svih onih užasa kroz koje su prolazili bivši radnici počelo je krajem 2002. godine razvlačenje onoga što se dalo nekom prodati ili uvaliti. Čovjek iz Ivankova (sela pokraj Vinkovaca) bio je zainteresiran za nekakav stroj, ali mogao ga je dobiti jedino ako je pristao uzeti i prilične količine kemikalija iz jednog od skladišta. Rekli su mu da će se toga već nekako riješiti i da će ga to nešto koštati, pa je morao pristati. Bilo je tu svega i svačega, od nekoliko vreća kalijeva bikromata, preko različitih mineralnih kiselina i lužina do boja i lakova. Bile su to stare kemikalije, pa su se npr. papirnate vreće s karcinogenim kalijevim bikromatom već poderale i kemikalija se prosipala iz njih. Međutim, novi vlasnik je kamionom prevezao kemikalije u svoje seoski dvorište i stavio ih u nekakvu šupu, koja baš nije bila u dobrom građevinskom stanju. Onda je netko od susjeda opazio te kemikalije i uzbunio cijelo selo. Pozvani su policija i različite inspekcije te napravili očevidnike, ali nisu znali što dalje s tim raditi. Seljaci su bili izrazito ogorčeni i uplašeni do te mjere da su padale prijetnje nazočnima. Mene je nazvao sanitarni inspektor iz Vinkovaca tražeći hitnu pomoć barem u privremenom skladištenju tih kemikalija na prikladnom mjestu. Međutim, ne može se opasni otpad skladištiti na mjesta koja nemaju dozvolu za privremeno skladištenje, a nitko nije mogao niti pronaći prikladno skladište u cijeloj županiji. Bio je to srpanj 2003. godine i više se nije moglo doći do većine sakupljača opasnog otpada, a javili su se i problemi o kojima ću pisati na kraju ovog teksta. Glavni problem je bio u tome što suseljani nisu htjeli čekati i trpjeti opasnost u svojoj blizini, pa se vlasnik otpada počeo plašiti za svoju kožu. Određeno je da objekt moraju čuvati zaštitari, a zapravo su čuvali gazdu od bijesa njegovih susjeda. Koliki je taj bijes bio vidjela je predstavnica tvrtke za sakupljanje opasnog otpada prilikom dolaska u Ivankovo. Ona me radi konzultacija nazvala prije odlaska u Ivankovo, a kasnije mi je dala izvješće o stanju stvari. Njihov auto gotovo da je morala čuvati policija, jer su se seljaci prijetili da će auto razlupati i njima pokazati Boga njihovoga, a došli su pomoći. Izgleda da je tek ta vijest o mogućoj pomoći smirila seljake i propustili su predstavnike tvrtke da obave svoj posao. Točno je da se u ovom slučaju radilo o brojnim kemikalijama, od kojih su neke bile lako zapaljive, druge nagrizajuće i vrlo reaktivne a najopasniji je bio karcinogeni kalijev kromat. Bilo je logike da se potencijalno ugroženi bune, a bilo je to vrijeme bez sezonskih poslova i možda su seljaci imali puno vremena na raspolaganju, a onda ga je vrijedilo utrošiti u zanimljivoj pobuni.

barrel-336632_640dead-1417882_640milk-1377569_1920

Zapravo možemo uvijek računati na to da će se na bilo kojem mjestu naći zaboravljeni otpad. U jesen 1999. godine dojavljeno mi je da gori bunker na Šalati i zatraženo je da dođem na izvid. Bio je to bunker iz II svjetskog rata smješten nasuprot starom ulazu u dekanat medicinskog fakulteta. Zapadno od bunkera nalazi se zgrada dječje klinike udaljena ne više od 80 m. Stigavši na Šalatu zatekao sam predstavnike različitih inspekcija, vatrogasce i kriminalističku policiju. Svatko je obavljao svoj dio posla na zapisnicima ili ispitivanjima svjedoka, a ja sam trebao predložiti što učiniti s bunkerom i kemikalijama koje su se nalazile u njemu. Požar je izgleda nastao tako da se jedan balon od 50 l s nitratnom kiselinom srušio s drvene police i pao u pilovinu te je došlo do požara. Obzirom na to što je požar brzo ugašen nije se uspio proširiti, ali je trebalo donijeti odluku što dalje s kemikalijama. Bunker je bio pun starih kemikalija uglavnom u staklenim balonima, koji su se koristili negdje do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je tu anorganskih kiselina i lužina, zapaljivih organskih otapala i tko zna čega još. Na dobrom dijelu spremnika je pisalo što se u njima nalazi, a bilo ih je mnogo bez ikakvog natpisa. Tražio sam da se bunker zaključa i onda neka vlasnik plati zbrinjavanje kemikalija. Lokot je nađen u rekordnom roku, ali vlasništvo u prvi čas nitko nije htio priznati. Na fakultetu nije bilo traga o kemikalijama iz šezdesetih, ali se ispostavilo da je netko tamo zadnjih godina donosio kemikalije u pakiranju od litre. Na kraju je fakultet priznao svoje vlasništvo nad svim kemikalijama iz bunkera s tim da za većinu nije moguće reći tko ih je tamo donio, a za onaj manji dio krivica je prebačena na mrtvog čovjeka. Trebalo je donijeti još jednu važnu odluku, tj. jesu li te kemikalije otpad ili su još primjenjive. Fakultet je odlučio proglasiti sve skupa otpadom, jer bi u slučaju ako su kemikalije ispravne morao platiti veliku kaznu zbog protuzakonitog držanja otrova. Činilo se jednostavnijim proglasiti otpadom, ali su se prevarili u računici. Naime, po Zakonu o otpadu morali su u ovlaštenoj ustanovi obaviti analizu svakog spremnika, a pogotovo onih bez deklaracije. Ne znam koliko su na kraju platili za analize, a čekalo ih je još plaćanje zbrinjavanja po cijeni od minimalno 7 kuna/kg. Ovo nije jedini slučaj zaboravljenih kemikalija. Dapače, može ih se naći u svim laboratorijima u malim količinama, ali s velikim opasnostima. Samo kao primjer spominjem da svi laboratoriji medicinske biokemije po domovima zdravlja i bolnicama imaju negdje uskladištene cijanide, koje se prije puno godina koristilo kod priprave reagensa za analizu hemoglobina, a danas svi kupuju gotove setove reagencija.

Naprijed opisani i mnogi drugi slučajevi s opasnim otpadom ukazivali su da se nešto mora učiniti na sređivanju stanja. To je postalo posebno važno nakon što je zabranjen rad spalionici PUTO i otpad se samo gomilao na sve strane. Najviše slučajeva divljeg ili nedopuštenog privremenog skladištenja zabilježeno je tijekom 2002. i 2003. godine s infektivnim otpadom, jer sakupljači više nisu imali gdje s njim. Ranije smo pak opazili kako većina pravnih ili fizičkih osoba ovlaštenih  za postupanje s otpadom zapravo nema ništa osim radnog stola i fikusa. Naime, nezgodnom odlukom Ministarstva zaštite okoliša sve tvrtke ovlaštene za postupanje s otpadom proglašene su istovremeno nadležnima za uklanjanje posljedica nesreća s kemikalijama. U praksi se događalo to da nakon nesreće ne možete naći nikoga tko bi posao remediacije obavio, jer je na onoj dugoj listi bilo uporabljivo dvije ili tri tvrtke. Mi smo protestirali i tražili od Ministarstva da konačno obavi reviziju svojih rješenja podijeljenih brojnim tvrtkama. To nam se naravno osvetilo, jer je Ministarstvo u povjerenstvo za revizije stavilo mene uz dvije dame iz drugih poduzeća. Prionuli smo poslu pregledavajući dokumentaciju i već na samom početku shvatili kakva tamo vlada zbrka. Naime, Ministarstvo je dijelilo rješenja za sakupljanje, obrađivanje i deponiranje otpada, a definicije već u startu nisu bile jasne. Tako su npr. sakupljači bili tek prijevoznici opasnog otpada od mjesta njegove proizvodnje do mjesta zbrinjavanja, a njih je bilo najviše. Ne želeći ulaziti u ovu složenu problematiku naglašavam samo konačni rezultat pregleda nekih sedamdeset rješenja. Samo 22,5% bila su potpuno u redu, a isti broj tvrtki imao je ispravljive nedostatke. Međutim, cijelih 55% tvrtki zapravo nisu ispunjavale uvjete za posao i trebalo im je rješenje oduzeti. Možda je dijelom u tom razlog poteškoća na koje nailazimo kod zbrinjavanja opasnog otpada. Nade nam daje odnos građana prema ovoj problematici.

autor članka prof.dr.sc. Franjo Plavšić