Otrovi su rijetko selektivni prema jednoj živoj vrsti iako se u istraživanjima iz godine u godinu pripravljaju različiti pesticidi s malom otrovnošću za čovjeka, a znatno većom u odnosu na neku izabranu neprijateljsku biljnu ili životinjsku vrstu. I ne samo da će otrov biti škodljiv većini živih bića na sličan način nego se on prirodnim procesima kreće s jednog mjesta na drugo i ulazi u sve dijelove okoliša. Ne mislim pisati o procesima uravnoteženja otrova u prirodi nego bih pokazao primjere aktivnosti koju smo nazvali “ilegalno korištenje otrova u prirodi” i čak osnovali posebno državno povjerenstvo za rješavanje tog problema. Radi se zapravo o aktivnosti korištenja otrova od neovlaštene osobe, za nedopuštene poslove i na nedopuštenom mjestu, a bez nadzora i shvaćanja posljedica tih aktivnosti. Biti će iz teksta jasnije o čemu se zapravo radi, a nikako nismo pri tome mislili na zaštitu bilja ili slične redovite i nadzirane poslove. Slažem se da primjena sredstava za zaštitu bilja može također u mnogim slučajevima smatrati ilegalnom aktivnošću, ali ovo o čemu ću pisati ipak je nešto drugo. Glavni razlog zbog kojeg se pokušalo raditi na sprječavanju ovih ilegalnih aktivnosti odnosio se na stradavanje zaštićenih vrsta u prirodi, a izumiranje ptica supova zbog otrovanja bio je osnovni poticaj stručnjacima vezanim uz Ministarstvo zaštite okoliša da pokušaju nešto korisno napraviti.

Osnovni uzrok zbog kojeg često otrovi dospijevaju u prirodi jest nemoć ljudi da na drugačiji način riješe svoje teškoće i onda se odlučuju na primjenu otrova. Sve zapravo počinje od čovjeka ili njegove nebrige. Životinje iz divljine sve se češće i sve više približavaju ljudskim naseljima bogatima hranom ili barem njezinim otpacima.

Takvo ponašanje je razumno, pogotovo zato što je u slobodnoj prirodi sve teže naći dovoljno hrane, pa će zdrava i mudra životinja onda potražiti hranu tamo gdje je ima na raspolaganju. Svaka životinja će si naći nekakav zakutak u naseljenom mjestu ili u njegovoj blizini i smatrati će to svojim interesnim područjem. Jednom su u zavod došli ljudi iz malog sela, kojima su se na tavanima naselile kune zlatice. Krvožedna je to životinjica, koju čovjek inače nastoji ubiti zbog prekrasnog i skupog krzna. Ovdje se dogodilo nešto zanimljivo, ali ne i novo. Kune su si našle izobilje hrane selu, a zadobile su na početku priče velike simpatije seljaka uništavajući masovno miševe i  voluharice. Znale su se one potući i s većim životinjama, poput štakora ili manjih mačaka, ali nisu pretjerivale u tome dok je bilo miševa za prehranu. Međutim, posao deratizacije manjih glodavaca izvele su vrlo učinkovito i nakon toga okrenule su se drugim izvorima hrane, koju se može naći u selima. Kad su seljacima počele krasti jaja i ubijati manje domaće životinje poput peradi nastala je uzbuna, ali se kunu nije moglo lako uloviti, a lovci su odbijali pucati u naseljenim mjestima. Pokušali su seljaci s otrovanom hranom, ali kune neće jesti mrtve životinje, kao što im se nisu sviđali mamci od otrovnih kuhanih jaja i slično. Mi im nismo znali pomoći, ali smo shvaćali seljačku muku i ja primjer ovdje iznosim kao tipičan slučaj teškog uspostavljanja suživota čovjeka s divljom životinjom u naseljenom mjestu. Kad jednom dobijete divlju životinju u svom kućnom okolišu i kada se ona tamo udomaći, možete biti sigurni da ga bolje pozna od vas i da će svim snagama braniti sebe i svoje novo stanište. To joj ne možemo zamjeriti koliko god nam se njezina nazočnost ne sviđala.

Druga vrsta nevolje, koju ljudi imaju obično s podivljalim životinjama odnosi se na ljudski nemar i bešćutnost. Tipičan primjer su čopori podivljalih pasa, koji se vežu uz naseljena mjesta ili traže hranu koja im je tamo na raspolaganju, kao npr. domaće životinje poput  peradi i ovaca. Psi su dospjeli u prirodu tako što ih je odbacio njihov vlasnik čovjek. To se obično čini tako da psa iz automobila izbacite na nepoznatom terenu daleko od kuće. S jednog našeg manjeg otoka očajnički su od nas tražili pomoć zbog podivljalih pasa, koji su već ugrožavali djecu i osamljene ljude, npr. kod odlaska na njivu. Tvrdili su kako su bili svjedoci dovođenja pasa s kopna na njihov otok, a razlog biranja takvog odredišta za odbacivanje psa je bio u tome što pas sasvim sigurno neće znati pronaći put do svoje kuće i ostati će na otoku. Onda se od takvih odbačenih pasa formiraju čopori lovaca i oni mogu teško uznemirivati otočane. Uputili smo otočane da ipak ne pokušavaju ništa raditi sami nego neka plate nekom tko se bavi deratizacijom i taj im mora riješiti problem. Poteškoća u borbi protiv ovakvih  podivljalih životinja ima izrazito puno. Lovci ne smiju pucati u naseljenim mjestima i nekoliko stotina metara oko naselja, a nisu baš jako raspoloženi tjednima juriti po divljini u potrazi za podivljalim životinjama. Oni koji se bave uništavanjem štetočina odmah će vam reći kako potpuno uklanjanje otrovom, npr. čopora pasa, niti je jednostavno niti jeftino. Treba dobro snimiti teren i procijeniti način života u čoporu, a zatim se planira kako i koji otrov primijeniti a da se ne ugrozi druga živa bića. To znači da moraju nad otrovnim mamcima stalno skrbiti i znati što je pojedeno, a što se mora ukloniti iz prirode na siguran način. Uz sve ostalo, potrebno je ishoditi brojne dozvole različitih nadleštava, a to je u pravilu toliko složeno i skupo da ljudi odustanu od plaćanja. Tada se odluče na vlastite programe uništavanja neprijatelja, a to je zapravo najgore. Otrov treba negdje ilegalno ili polu legalno nabaviti, mora se pronaći prikladan mamac i natopiti ga na pravi način otrovom, a naravno da sve mora biti izvedeno u tajnosti i bez ikakvog nadzora. Kad bi takav čovjek trovač i pokušao čuvati mamac od drugih životinja lako bi ga netko mogao vidjeti i tužiti, pa je onda pravilo ponašanja: “Primjeni i bježi!”. Vjerojatnost je jednaka da će se mamca dohvatiti onaj kome je namijenjen kao i neka plemenita životinja. Takvo je kod nas stanje na cijelom državnom teritoriju, a priča o supovima tek je posebno zanimljiva i zato će biti ispričana.

Priča na Krku počela je s divljim psima, a kasnije je kao glavni krivac proglašen medvjed. Seljacima su divlji psi napadali ovce u poljima, a pogotovo  su voljeli janjce. Dio seljaka ostavlja ovce stalno na svojim ograđenim poljima daleko od sela i onda ih redovito posjećuje u kraćim ili dužim razmacima u ovisnosti jesu li zainteresirani za mlijeko ili samo za meso. Ovce su same sebi prepuštene što se tiče obrane, a  dodatno ih štite ili čak izlažu neprijatelju tek suhozidi. Divlji psi se kreću većim prostorima napadajući ono što će najlakše zaklati. Mogu to jednako biti plemenita divljač kao i ovce, ali je do ovaca lakše doći obzirom da one izvan suhozida ne mogu pobjeći, a to pogotovo ne mogu janjčići. Seljaci se od napasti nisu znali braniti, a lovci se nisu pretrgnuli pomoći. Uz sve ostalo, seljaci su tvrdili da čak lovački psi znaju napasti janjad ili manje ovce, a navodno ni lovci ne zaziru od toga da nakon neuspjela lova naprosto zgrabe neko janje i speku ga na ražnju. Onda su se pojavili medvjedi ili medvjed preplivavši preko mora od strane Velebita. Biolozi kažu kako se medvjed uputio u potrazi za hranom prema obali, gdje ima puno smeća po naseljima i oko njih. To je bila dobra hrana, ali konkurenti su ga ometali u poslu i on je preplivao na Krk tražeći izdašnije boravište. Seljaci tvrde da je medvjed često znao razderati ovcu i mali dio pojesti, dok bi ostatak prepustio drugim interesentima. Lovci nisu pomagali seljacima, a država im nije plaćala prikladnu cijenu za izgubljenu stoku. Bilo je problema oko procjene šteta tamo negdje u brdu, a oko fotografija ovaca je bilo svakakvih iskustava gleda priznavanja od nadležnih vlasti. Seljaci nisu bili zadovoljni nadoknadama za izgubljenu stoku, a nitko im nije plaćao gubitke zbog nepodojena mlijeka.  Potpuno nemoćni u zaštiti svoje stoke počeli su s trovanjima. Ubijenu ovcu bi preparirali otrovom i ostavili na mjestu, koje će privući pse ili medvjeda. Bilo je uspješnih pogodaka, o čemu svjedoče protesti lovaca. Čak su neki vrijedni talijanski psi platili glavom gošćenje ubijenom ovcom.

Međutim, glavne žrtve bili su krčki supovi. Njima je kao čistačima prirode ostatak otrovane ovce pravi izvor prehrane i niti jedan normalni sup neće ga zaobići. Rezultat je bio očekivan i populacija supova na otoku je iščeznula. Od nekoliko desetaka tih vrijednih ptica gotovo da ništa više nije ostalo na Krku. Međutim, na susjednom Cresu je kolonija supova također izložena otrovnoj hrani i nju je trebalo zaštititi.

Skupina mladih znanstvenika i zaljubljenika u prirodu odlučili su čuvati i očuvati cresku koloniju supova i dobro su se pripremili za posao. Država je tu i tamo pomagala s novcima za hranu supova i za one najnužnije troškove istraživača i ljubitelja prirode. Na prvi sastanak povjerenstva za sprječavanje ilegalne primjene otrova u prirodi došli su s hrpom podataka o stanju na otocima, ali također s iskustvima drugih zemalja u spašavanju zaštićenih vrsta. Jako im se sviđao grčki projekt istovremene edukacije i snažnog promidžbenog djelovanja na svim razinama. Dakako, na represivnim mjerama se u Grčkoj također nije štedjelo. Istina je da su potrošeni veliki novci, ali uspjeh je postignut upravo na zaštiti supova. Kod nas se nije moglo očekivati skoro nikakve a ne velike novce i takav model se nije dalo primijeniti. Onda se ispostavilo kako mi papirnato zapravo imamo određene mogućnosti djelovanja u smislu zaštite supova. Otrovi koji se mogu koristiti na ovakvim mjestima trebali bi po  hrvatskim propisima biti pod izrazitom pozornošću nadležnih državnih službi. Fizička osoba nikako ne bi mogla doći u posjed vrlo jakih otrova, a pri kupovini otrova Skupine II morao bi prodavač od nje uzeti detaljne podatke, uključujući ime i prezime, svrhu zbog koje otrov kupuje, količinu koju uzima, mjesto gdje će ga primijeniti, itd. Međutim, u praksi se propisi ne poštuju i nemoguće je doći do podataka o kupcima otrova, pa ma koliko vi stiskali prodavača. Sanitarni inspektor je rekao istraživačima da on čak može ustrajati da lokalni vlasnik poljoprivredne apoteke o tome vodi podatke, ali seljak može otrov kupiti u Rijeci ili tko zna gdje drugdje, pa čak uz dobru evidenciju kupaca negdje u Slavoniji inspektori s Krka od toga neće imati koristi. S druge strane, sanitarni inspektor može obavljati nadzor korištenja otrova samo kod pravne osobe koja ima rješenje za rad s otrovima, a kod seljaka on nema što tražiti. Seljak je slobodan od nadzora. Policija je nadležna za istraživanje slučajeva izazivanja materijalnih šteta na privatnoj imovini, npr. ako lovac tuži zbog uginula psa ili u slučajevima kada je evidentno bilo ugroženo zdravlje izloženih osoba npr. susjeda. Dakle, mora postojati prijava oštećene osobe u policiji. Ovdje to nije bio slučaj, budući supovi nisu ničije privatno vlasništvo. Visoki predstavnik lovaca je pak objasnio kako su oni dužni skrbiti o životinjama iz svojih lovišta i na njih troše novac, a supovi nemaju veze s njihovim obvezama. Čak i kad lovci pronađu mrtvog supa oni ne znaju što bi s njim učinili, a procedura uzorkovanja i slanja na analize vrlo je složena. Onda smo se konačno usmjerili prema veterinarskim institutima, koji nisu pokazivali nikakav interes za uzorkovanje supova, ali nisu odbijali posao u koliko se propiše što trebaju raditi i nađe se pouzdan izvor financiranja njihovih aktivnosti. Nakon toga smo okupili stručnjake iz hrvatskih znanstvenih instituta i tražili da izrade procedure o svim postupcima na dokazivanju trovanja supova, a onda se mogu pokrenuti i istrage ili čak sudski postupci.

Različiti analitički laboratoriji objasnili su kakav uzorak trebaju, a to je uključivalo način prikupljanja uginulih supova, uvjete transporta do mjesta prikupljanja i držanja uzoraka do slanja u institute na analizu. Dane su procedure o pripremi materijala za analize u različitim institutima i transportu do tamo, a oni su morali razviti dobre dijagnostičke postupke. Gledajući od samog početka, pronađenu pticu je trebalo odmah staviti u frižider tašku i zapisati sve podatke o načinu nalaza mrtve životinje, a bilo je poželjno dostaviti i fotografiju. Životinju se moralo što prije dostaviti na mjesto prikupljanja materijala te staviti u rashladni uređaj, a onda se morala opet transportirati u Zagreb u frižider taški. Bilo je to sve jako dobro zamišljeno, ali u praksi se nije moglo primijeniti. Obično bi prošlo nekoliko dana od smrti ptice do njezina nalaza, pa onda nije imalo smisla ustrajati na nekakvim posebnim uvjetima transporta. Nažalost, našlo se nekoliko svježe uginulih supova i oni su pohranjeni u zamrzivaču na Cresu, ali su onda nastale silne poteškoće oko transporta, Niti se moglo osigurati posebne frižider taške za transport niti je itko htio posuditi svoju vlastitu u kojoj nosi hranu i pivo na plažu. Onda se ispostavilo da nigdje nisu predviđena sredstva za plaćanje transporta, a nitko nije toliki entuzijast da će putovati od Cresa do Zagreba na svoj račun da bi donio pticu na analizu. Vrhunac je međutim nastupio kad su došli prvi rezultati analiza u institutima. To što nije nađen nikakav otrov u krvi i tkivima moglo se očekivati, jer se on već davno prije smrti životinja izlučio, pogotovo ako se radilo o otrovanju s nečim kao što su organofosforni insekticidi ili kumarinski antikoagulansi. Međutim, moglo se gledati učinke tih otrova. Rezultati praćenja učinaka su bili beskorisni iz jednostavnog razloga što nitko od nas nije poznavao normalne razine nama zanimljivih bioloških činitelja u supova, pa onda nije mogao reći je li nešto tu nenormalno ili nije. Pokuse pak na zdravim pticama nije se moglo samo tako raditi niti je itko pokazivao volju financirati taj dio istraživanja. Uostalom i ove pribavljene analize su bile prilično skupe, a novca u nadležnom ministarstvu nije bilo. Dio obavljenog posla nikada nije plaćen institutima i oni su jasno rekli da tako u budućnosti više neće raditi.

Udarili smo glavom u zid, a ništa korisno nije se napravilo. Održano je desetak sastanaka na najvišoj razini u Zagrebu uz nazočnost predstavnika nekoliko ministarstava i znanstvenih instituta, a na lokalnoj razini još se više sastajalo i pričalo. Mlada dama s Cresa izradila je opsežan elaborat u kojem je opisala stanje na terenu i pokazala na kojim sve mjestima zapinje. Mudrovalo se i davalo genijalne neprovedive prijedloge, a nije se učinilo ništa korisnoga. Povjerenstvo je zasjedalo, a supovi su i dalje ugibali. Nije to ništa novo, jer povjerenstva se i osnivaju da bi se problem zabašurio i da bi se odgodilo njegovo rješavanje. Ja i dalje ne znam što bi trebalo učiniti na spašavanju te divne vrste, ali sam u međuvremenu postao svjestan činjenice da su supovi došli u žižu našeg interesa samo zato što se našlo nekoliko mladih znanstvenika i zaljubljenika u prirodu kojima je stalo do te ptice. Istovremeno stradavaju ili izumiru brojne druge životinje ili biljke zbog čovjekova nasilnog djelovanja u prirodi, a da nitko od nas za to ne zna. Ili čak zna, a ne može ništa napraviti, jer ga sustav sprečava.

Za kraj još jedan primjer u kojem nisam izravno sudjelovao, ali sam o njemu bio stalno izvješćivan. Ljudskom glupošću i nepromišljenošću prenijet je u Europu američki metilj, kojemu su na meti jeleni i drugi preživači. Doputovao je on i u Baranju preko puža barnjaka donesenog vodama Dunava. Baranja je bila puna prekrasnih jelena i to je bila jedna od njezinih brojnih značajki, a time je privlačila lovce iz zapadnih zemalja, pa se ostvarivao i prihod u naseljima uz lovišta. Pojavom metiljavosti došlo je do ubrzanog izumiranja jelena, jer se metilj naseljavao u jetrima i drugim unutrašnjim organima jelena dovodeći do njihove spore ali sigurne smrti. Liječenje jelena nije dolazilo u obzir zbog brojnih meni nedovoljno poznatih razloga i jedini način je bio u smanjivanju populacije puževa barnjaka. Za to je trebalo nabaviti točno određenu vrstu biocida i primijeniti je u baranjskim močvarama. Međutim, broj dozvola koje je trebalo za to ishoditi bio je toliko velik da ih naprosto nije bilo moguće nabaviti. Uzalud su u ministarstva dolazili vapaji veterinara i ljudi koji su se bavili zaštitom te plemenite divljači. Jeleni su izumirali i nije bio daleko dan kada će Baranja bez njih ostati. Izgleda da je Bog umiješao svoje prste u slučaj i poslao tešku sušu 2003. godine, kada je populacija puževa barnjaka desetkovana. Međutim, mora se reći da i jelena skoro da više nema na području Baranje. Ne znamo ni kako će se nastaviti ova priča, jer nešto zaraženih puževa barnjaka je ipak ostalo i predstavljaju stalnu prijetnju ostacima jelena u Baranji. Najgore je to što nikom nije jasno na koji način prisiliti državna nadleštva na učinkovito djelovanje, jer kod nas obično opći interes nije ničija briga.

Što učiniti u ovakvim slučajevima? U sadašnjim okolnostima i uz sadašnje propise te ustroj državnih službi ne može se učiniti ništa. Sustav je trom i neučinkovit, pa se očito mora tražiti druga rješenja. Seljaci to rade na način kako znaju i umiju, a ne može im se zamjeriti što gledaju prvenstveno svoj pa onda nejasni opći interes. Čini mi se da bi  se u ovakvim slučajevima moralo uvesti izvanredno stanje, kao npr. kod pojave neke teške zarazne bolesti ili kad tuča uništi na većoj površini sve usjeve. U izvanrednom stanju dopuštene su izvanredne mjere i njih se mora primijeniti. Naravno da je kod svega toga izrazito važan novac, kojeg nema i teško će ga biti naći za spašavanje nekakve rijetke vrste. Prosječan Hrvat je na to posve neosjetljiv. To nas vraća na početak. Nema u nas svijesti o važnosti biološke raznolikosti, a to je povezano sa stalnim školovanjem ljudi i promidžbom. Naš odnos prema prirodi govori o nama samima.

autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić