“PANIKA RADI PAUČINE, 1991.g” autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić

       Paučina iz 1991. godine bila je medijski izrazito zanimljiv događaj i o njoj je u novinama napisano na stotine članaka i člančića, a bila je tema brojnih kongresnih izvješća te stručnih ili znanstvenih radova u časopisima.

U vrijeme intenzivna pojavljivanja njome su se bavile na stotine znanstvenika i stručnjaka, a zabrinjavala je jedno vrijeme kako građane tako i stručnjake više zemalja svijeta.

Mali broj građana je ostao posve nezainteresiran za njezinu pojavu, a još danas mnogi smatraju kako su zbog paučine oboljeli ili im je barem bilo zdravlje izrazito ugroženo. To su dovoljni razlozi da se njoj piše.

Prva dojava o paučini stigla je krajem kolovoza 1991. godine iz podružnice Toksikološke službe u Splitu, ali nismo na nju obratili pozornost. Paučina je padala na donjem dijelu toka rječice Jadro ispod vodozahvata, a nikome se nije činilo da bi povećana količina paučine iz bilo kog izvora mogla predstavljati opasnost za vode. Zato se nitko nije uzbuđivao kad su pred   kraj rujna stigli prvi uzorci paučine uzorkovane u slavonskim gradovima. Slavonci su dojavljivali o padanju paučine po selima i poljima, a smatrali su kako taj materijal bacaju Srbi iz zrakoplova. Međutim, nakon toga je nastupilo razdoblje izostanka podataka o padanju paučine, pa slučaju u Službi nije posvećivana velika pozornost. Uz to valja naglasiti kako su nam drugi događaji odvlačili pozornost, a posebno izvješća o primjeni nadražljivaca ili čak možda psihičkih bojnih otrova te naši stalni strahovi od razaranja velikih skladišta kemikalija poput onog s amonijakom u Kutini. Iz Središnjice smo ipak poslali prikupljene niti paučine na analize u nekoliko ustanova, a tražili smo prvenstveno dokaz o adsorbiranim malim molekulama ili mikroorganizmima na nitima paučine. Jedna skupina istraživača posvetila se intenzivnim mikroskopskim istraživanjima prikupljene paučine a također je već tih prvih dana puno napravljeno na spektroskopskim istraživanjima, jer za te analize nisu bile potrebne velike količine uzorka.

U drugoj polovici listopada sve češće su dolazile dojave o oblacima paučine iz kojih polagano padaju duge niti pokrivajući svojom bjelinom polja i voćke. Zadnjih dana listopada i prvih dana studenoga paučina je prekrila cijelu kontinentalnu Hrvatsku, kad su počele dolaziti i učestale prijave o istovremenom padanju paučine i pauka, što je izazvalo paniku u gradovima poput Varaždina i u nekim zagrebačkim kvartovima. U istraživanja se u to vrijeme uključio izrazito velik broj znanstvenika, a skoro svi zagrebački instituti i zavodi osnovali su posebne stručne skupine za pokretanje posebnih istraživačkih projekata. Dakako, javno zdravstvene i znanstvene ustanove u drugim hrvatskim gradovima također su se uključile u istraživanja, posebno na ispitivanju moguće mikrobiološke kontaminacije tog materijala. Gotovo da nije bilo zavoda za javno zdravstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj koji nije posvećivao pozornost fenomenu paučine. Mislim da je pred kraj studenoga i početkom prosinca na istraživanju paučine radilo nekoliko stotina stručnjaka u Republici Hrvatskoj. Razlozi za to su bili u golemom pritisku sa svih strana. Novine su bile pune članaka o paučini, a javljali su se autori različitih teorija o prirodi tog materijala te opasnostima koje donosi za ljude i okoliš. Onda je logično da su i političari pritiskali znanstvenike, pa je atmosfera bila puna histerije i straha. Sa svih strana tražilo se jasne odgovore od znanstvenika, a oni nisu nalazili ništa spektakularnoga.

spider-web-1729194_1920

Paučinu su prikupljali u svim hrvatskim gradovima i slali u Središnjicu Toksikološke službe uz popratna izvješća o događajima. Bilo je nekoliko posebno iscrpnih znanstvenih izvješća o toj pojavi, a svakako je najbolji dokument izradila ekspertna skupina iz Središnjice prikupljajući paučinu u Kutini na livadama uz prilazni put tvornici umjetnih gnojiva. Uz izvješće su dane i brojne fotografije s prikazom padajućih niti ili niti prilijepljenih uz čvrste predmete poput drveća, automobila ili kuća. Razvučene niti paučine padale su vrlo polako prema tlu nošene blagim povjetarcem brzine ne veće od 1,5 m/s, a nerijetko su se tik prije pada na zemlju uzdizale zahvaćene toplim vertikalnim strujanjima. Gustoća niti u zraku bila je relativno mala i u prosjeku se jedna nit rasprostirala u volumenu od 10 m3 budući im je prosječna dužina iznosila desetak metara, a nalazili smo i niti duge 15 ili više metara. Nakon nekoliko sati prikupljanja gotovo tisuću niti paučine prikupili smo tek nekoliko miligrama materijala, pa je iz tog jasno koliko je on bio lagan. Gustoća u zraku nije bila velika, a gledajući u visinu nije se moglo ocijeniti visinu oblaka. Čini se da je oblak iznad Kutine pokrivao površinu od barem 10-20 km2 uz visinu od pet stotina ili više metara. Padajuće niti paučine lijepile su se čvrsto za stvari i predmete, pa tako i za odjevne predmete i ljudsku kožu, ali su se odbijale od staklenih štapića s kojima smo ih lovili te od staklenih posudica u koje smo ih spremali. Imali smo osjećaj kao da su električki nabijene, posebno zato što se vrlo brzo gubili to svojstvo ljepljivosti. Pronalazili smo i prikupljali posebno s tla paučinu od dan ranije i utvrdili kako ona više nema svojstva ljepljivosti a postala je kruta u odnosu na padajuću paučinu. Vjerojatno je na sebe navukla noćnu vlagu. Kasnijim složenim fizikalno kemijskim i drugim analizama nije se između dviju paučina nalazilo nikakve razlike. Posebna pozornost bila je posvećena slučajevima istovremenog padanja paučine i pauka. Tih dana je Središnjica morala uvesti poseban telefon za kontakte s javnošću kako bi se ljude smirilo i spriječilo razvijanje paničnih reakcija. Na spornim mjestima prikupljani su pauci i dostavljani na determinaciju u Središnjicu, a u Varaždin je tih dana otišla posebna ekipa stručnjaka na izvid i uzorkovanje. Ne namjeravajući se više vraćati na pauke valja istaknuti kako su dva nezavisna stručnjaka utvrdili da su svi pronađeni pauci autohtoni za naše krajeve.

grapes-1717384_640

Većina opisa padanja paučine identična je našem izvješću osim dva posebna slučaja. Prvi se dogodio u okolici Jastrebarskog, gdje je tada boravila posebna postrojba legionara po nepoznatom zadatku. Oni su od mještana saznali kako se dan ranije nakon preleta srpskih zrakoplova na nebu pojavila nekakva padajuća bala iz koje je prštala paučina da bi se konačno bala raspala na nekoliko komada iz kojih se formirao oblak paučine, ali jedan komad bale pao je negdje na livade u smjeru Plešivice. Drugi dan još za rose legionari su pokušali pronaći komad bale, ali nisu našli ni paučinu niti komad bale. Međutim, po završenom poslu i nakon što je sunce zagrijalo shvatili su kako su im po čizmama zalijepljene niti paučine pokupljene tokom hodanja po livadama, a da nitko od njih po rosi nije primijetio niti u travi. Drugi poseban slučaj vezan je za Osijek i čak je napravljena vrlo uspjela video snimka zrakoplova i padanja paučine. Nakon preleta srpskog zrakoplova u poniranju pojavila se najednom u zraku kugla, koja je nakon nekoliko sekundi prvo ekspandirala u vretenast oblik a onda se raspršila u manji oblak paučine. U većini izvještaja s terena pojava paučine se veže uz ranije ili istovremene prelete srpskih zrakoplova i uz uzbune, ali nema nikakvog izravnog dokaza o primjeni paučine iz zrakoplova. U vrijeme boravka naše ekspertne ekipe u Kutini bila je oglašena uzbuna zbog visoko letećih srpskih zrakoplova, ali se oblak paučine pojavio prije oglašene uzbune, a kasnije su zrakoplovi letjeli nekoliko puta iznad grada i raketirali njegovo središte.

Iz prikupljenih i snimljeni slučajeva pojave paučine može se sasvim sigurno izvući nekoliko činjenica koje iz sve povezuju:

 

  1. Paučina se tijekom 1991. godine pojavljivala samo u periodu od kraja rujna do početka studenoga, kako u Hrvatskoj tako i Sloveniji te Bosni i Hercegovini,
  2. Paučina se 1991. javljala samo za sunčanog vremena ili barem vremena bez kiše i to ako je stabilno vrijeme trajalo barem 5 dana bez prekida,
  3. Vrijeme pojavnosti paučine tijekom dana je između 10 i 17 h, a nisu dojavljeni slučajevi pojave tijekom noći ili ranih jutarnjih sati,
  4. Paučina se pojavljivala i u dane bez preleta srpskih zrakoplova i/ili na područjima gdje ti preleti nisu bilježeni,
  5. Paučina se pojavljivala u jesen kasnijih godina, a posebno intenzivno 1993. godine na isti način i na istim mjestima kao tijekom 1991. godine, ali mali broj ljudi je vidio događaj

 

Obavljeni su brojni razgovori o pojavi paučine s različitim stručnjacima. Biolozi su stalno ukazivali na činjenicu da se u rečeno vrijeme javlja tzv. bablje ljeto u stručnim krugovima poznato kao jesensko zatopljenje u kojem nastupa seoba pauka. Pjesnik kaže: “Bablje ljeto paučine prede i čuje se prvi graktaj vrana!”. Bablje ljeto je period značajnog zatopljenja u kontinentalnim krajevima uz višednevno sunčano vrijeme, a javlja se upravo drugom polovicom listopada i prvih dana studenoga. U to vrijeme pauci u vlažnim krajevima (u dolinama rijeka i posebnim mjestima kao npr. Đurđevečki peski) pletu duge niti paučine na krajeve kojih se učvrste i puste vjetru da nosi nit poput jedra. Istraživanja pokazuju da se vertikalnim strujanjima pauci mogu na tim nitima popeti na visine iznad 4 km, a radijus kretanja u seobi doseže stotine kilometara. Tako se npr. pauci s područja Đurđevečki peski obično sele prema Pohorju. Biolozi su smatrali od početka kako je 1991. godine pojava paučine tijekom babljeg ljeta zbog tko zna kojih razloga bila izrazito obimna. Nije se međutim moglo nikako zanemariti dva izvješća o mogućoj povezanosti preleta zrakoplova s pojavom čvrstih predmeta u zraku te s činjenicom da su ti predmeti ekspandirali u oblake paučine. Zbog toga su obavljeni brojni razgovori sa stručnjacima za zrakoplovstvo te pilotima vojnih letjelica. Nitko od njih nije znao za primjenu paučine iz zrakoplova niti je vidio razloge zbog kojih bi netko primjenjivao taj materijal iznad toliko velikog teritorija. Vojni stručnjaci su spominjali različita sredstva za ometanje radara ili protuzrakoplovnih raketa primjenom posebnih materijala poput staniolskih listića, ali nisu vidjeli nikakvu svrhu u primjeni proteinskih niti. Ipak se temeljem tih razgovora planiralo određena fizikalna istraživanja niti kako bi im se mogla procijeniti uporabljivost za naprijed rečene svrhe. Postavljeno je također pitanje o mogućnosti nakupljanja paučine na dijelovima zrakoplova u vrijeme dok on leti kroz oblake pauka u selidbi. Ako bi se paučina mogla nakupljati na takvim mjestima onda bi se sakupljena lopta ili na drugi način naslagana paučina mogla odvojiti od zrakoplova kod nagle promjene smjera leta, a posebno kod poniranja. Piloti su odbacivali takvu mogućnost ističući aerodinamičnost zrakoplova i nepostojanje mjesta gdje bi se paučina mogla nakupljati. Ostala je sasvim neprovjerena mogućnost da se paučina lijepi odnosno odlaže na držačima za rakete ili bombe smještene odmah ispod krila, ali nikad se o toj mogućnosti nije dobilo potvrdno mišljenje. Vojni stručnjaci su teško prihvaćali mogućnost korištenja bilo kakvog oružja samo za lijepog vremena tijekom babljeg ljeta, a posebno ako takvo oružje ne daje ili ne daje odmah nikakve učinke na protivnika. Međutim, javnost je tražila odgovore na jasno postavljena pitanja o mogućim opasnostima od paučine, pa su zbog toga obavljana detaljna istraživanja.

Prva logička pretpostavka o mogućoj ulozi paučine odnosila se na primjenu bojnih otrova ili mikroorganizama. Kako se vrlo rano utvrdilo, paučina je imala golemu površinu na koju su se teoretski mogle nanijeti kemikalije ili mikroorganizmi. Literaturni podaci su pokazivali kako se neki pesticidi primjenjuju adsorbirani na sorbense izrazito velike površine, što omogućuje vrlo sporo ali kontinuirano otpuštanje u okoliš, čime se smanjuju količine primijenjenog pesticida i smanjuje potreba za čestim tretiranjem. Kontrolirano sporo otpuštanje djelatnih tvari koristi se u različite svrhe, od primjene lijekova do otpuštanja odoransa u zatvorenim prostorima. To istina ne bi bilo prikladno za primjenu bojnih otrova, koji moraju djelovati brzo i učinkovito na protivnika. Isto se odnosi na primjenu bakterija ili virusa. Međutim, tada je prevladavalo uvjerenje kako je srpski neprijatelj toliko odvratan da nam možda želi napraviti štetu u budućnosti. Svjestan kako neće osvojiti ono što je naumio želi nam ostaviti trajne štetne posljedice na cijelom našem teritoriju. Zbog toga se većinu uzoraka prikupljene paučine prvo slalo na analizu opasnih tvari adsorbiranih na niti, a paralelno se pokušavalo otkriti bakterije ili viruse na nitima paučine. Obavljen je golem broj analiza, ali nalažene su samo bakterije iz okoliša ili tzv. bakterije prljavih ruku. Nikada nije pronađena niti jedna kemikalija na nitima paučine. Bez obzira na takve nalaze obavljena su i druga toksikološka istraživanja paučine, od ispitivanja mutagenosti do izazivanja preosjetljivosti na oku štakora, ali uvijek s negativnim rezultatom. Danas se može sa sigurnošću tvrditi, a uz potvrdu vanjskih stručnjaka i institucija, kako na paučini nikada nisu nađene opasne tvari, bakterije ili virusi. Jedna od teorija smatrala je kako su Srbi dobili od neimenovane velike sile na isprobavanje prazan nosač za neko novo oružje i trebali su samo ispitati raspodjelu nosača na velikom teritoriju. Uporište za to našlo se pretraživanjem literature o paucima i paučini. Tom prilikom je pronađen podatak o genetski modificiranoj bakteriji, koja proizvodi protein paučine. Cilj istraživanja je bio u brizganju tankih niti paučine, koje bi koristile kao punjene za pancirne odjevne predmete. Činjenica je da je nit prirodne paučine tvrđa od niti čelika iste debljine, pa bi se dobrim pakiranjem niti paučine moglo dobiti neprobojne jastučiće za pancirne odjevne predmete, a odjevni predmeti bi bili izrazito lagani i ugodni za nošenje. Od tog podatka do sumnje na suradnju velikih sila sa Srbima bio je samo korak. Kasnija suradnja s nekolicinom stranih država na istraživanju fenomena paučine nije mogla pokolebati pristaše rečene teorije o bezopasnoj istraživačkoj primjeni paučine u suradnji između Srba i neimenovane velike sile. Glavni nedostatak teorije o tome da je netko uopće izradio niti paučine jest u činjenici što danas ne postoji nigdje tehnologija izrade toliko sitnih niti kakve smo nalazili u našim istraživanjima. Međutim, kasnije će biti pokazano da tako nisu mislili samo naši nego i neki strani vojni stručnjaci.

Izrazito mnogo je rađeno na mikroskopskim istraživanjima paučine, kod čega su se koristile različite tehnologije, od klasične mikroskopije do različitih tehnologija elektronske mikroskopije. Rezultati su bili fascinirajući i uz to su izazvali brojne rasprave među stručnjacima glede vjerojatnog ili sigurnog podrijetla paučine. Temeljne niti paučine bile su promjera 0,1 i 0,4 mm, a bilo je izgleda i debljih temeljnih niti. Te osnovne niti bile su složene u koaksijalne kable promjera 4-10 mm, a vrlo vjerojatno su osnovne niti držane jedna uz drugu nekom ljepljivom tvari ili tvarima koje su drugim silama vezale temeljna vlakna jedno uz drugo. Ovi temeljni  koaksijalni kablovi bili su pak vezani u paketima međusobno u nove koaksijale, pa su onda konačna vlakna paučine imala debljinu od 100 ili više mm. Zanimljivo je kako su se koaksijalni makrokabeli rasplitali tijekom stajanja vlakana u osnovne koaksijalne kable, kao da je vezivna tvar hlapila s vremenom. Fotografije raspletenih vlakana pod elektronskim mikroskopom upravo su nevjerojatne. I kod obične svjetlosne mikroskopije snimane su brojne fotografije, a meni je najdraža jedna dobivena od kolege istraživača s IRB, gdje jedno nepravilno vlakno u kratkom dijelu ima utisnut čudan oblik odvratnog ljudskog lica. Iako se radilo o čistoj slučajnosti svidjela mi se izjava kolege da su nam na paučini poslali sliku generala Rašete. Nastavak istraživanja gotovo nas je doveo u slijepu ulicu, jer je napravljena pogreška što se nije istovremeno u istom opsegu istraživala prirodna paučina u usporedbi s onom iz jeseni 1991. godine. Obavljana su bojenja vlakana različitim reagensima i paučina je promatrana pod različitim svjetlosnim zračenjima, pa su pronađeni svakakvi efekti. U jednom času je netko našavši da fragmenti paučine fluoresciraju pod UV zračenjem postavio teoriju o tome da se paučinom zapravo obilježava teritorij za buduće zrakoplovne napade srpskog neprijatelja. Neki su bili mišljenja da su se opsežna mikroskopska istraživanja pokazala kao promašaj ili barem skretanje s puta.

Međutim, bilo je mnogo skretanja u slijepe ulice ili su osnovni putokazi znali biti pogrješni. Jedan od takvih krivih putokaza dolazio je od pouzdanog pilota, koji je tvrdio kako je na nekoj vježbi u Srbiji doživio neuspješnu primjenu napalm bombe pri čemu se pojavila paučina. Na sreću nismo izgubili mnogo vremena, jer se u slučajnom i nespretnom ulasku u zabranjeno područje otkrilo točno što je sastav paučine nastale pri neuspjeloj primjeni jednog napalm sredstva.

Fizikalni kemičari su se prihvatili posla istraživanja prirodne paučine među prvima, ali tamo su od samog početka rada uspoređivali inkriminirana vlakna s vlaknima prirodne paučine uzete u vrtovima ili kućama. Primijenjene su različite tehnologije IR i Raman spektroskopije, a nije se zaobišlo niti primjenu klasičnih spektroskopskih metoda. Svi rezultati pokazivali su nedvojbeno kako se radi o proteinskom materijalu po spektrima identičnom prirodnoj paučini. Fizikalna ispitivanja pokazala su pak da je materijal izvrstan izolator te da ima izrazito visoku dielektričnu konstantu. Međutim, iz tih rezultata nije se moglo izvući gotovo nikakav zaključak. Neki su istraživači vođeni vlastitim teorijama nastavljali istraživanja još godinama. Jedna od teorija, koju nisam prvih dana tek tako mogao odbaciti, kretala je od pretpostavke da su Srbi primjenjivali sitno isjeckana vlakna paučine radi postizanja određenih optičkih učinaka i da je paučina koju smo mi detektirali zapravo otpad takvih eksperimenata. Kolega fizičar je tvrdio da su iznad Hrvatske izbačene tisuće tona isjeckane paučine, koja lebdi u zraku i relfektira zračenja. Smatrao je da se time prvenstveno ometaju radari za otkrivanje poleta srpskih zrakoplova, a sve ostalo su sporedni učinci. Tih dana početkom studenoga 1991. osobno sam imao prilično nevjerojatno iskustvo prilikom povratka sa izvida iz Varaždina. Sunce je već zašlo u času kad smo se zaustavili kod motela pred prvom uzbrdicom na cesti prema Zagrebu. Međutim, noć se nije spuštala budući je cijeli zapad bio osvijetljen crvenom svjetlošću, koja me podsjećala na polarnu svjetlost viđenu jedne davne zimske večeri. Jedan trenutak sam povjerovao u teoriju kolege fizičara, ali sam je jednako tako brzo odbacio.

Velika skupina vrsnih i iskusnih kemičara s IRB odlučila je utvrditi strukturu paučine kemijskim metodama. Oni su kao kontrolni uzorak uzeli prirodnu paučinu i oba materijala podvrgnuli totalnoj hidrolizi te nakon toga analizatorom aminokiselina odredili aminokiselinski sastav hidroliziranih uzoraka. Obzirom na vrste aminokiselina i njihove međusobne molarne odnose oba ispitivana materijala bila su identična. S druge strane, paučina je po sastavu aminokiselina odgovarala drugim prirodnim bjelančevinama. Rađena su i druga istraživanja, a samo spominjem utvrđivanje temperature termalne dekompozicije i slične pokuse, koji su također potvrđivali proteinsku strukturu vlakana i njihovu identičnost prirodnoj paučini.

Iz svih naših istraživanja mogli smo zaključiti kako je paučina iz 1991. godine prirodan proteinski materijal identičan kućnoj paučini, ali nikako se nije moglo zanemariti neke od ranije spomenutih nedoumica. Trebalo je dobiti potvrdu naših istraživanja u drugim zemljama svijeta, a činilo se da su mnoge države zainteresirane za pojavu. Uz sve to moglo se slučaj iskoristiti za uspostavljanje veza s rečenim zemljama, a mnogi naši dužnosnici bili su zainteresirani za to. Tako je slučaj oduzet Toksikološkoj službi početkom prosinca 1991. godine, a usmeno je novi šef, inače umirovljeni pukovnik JNA, zabranio daljnja istraživanja u hrvatskim institutima. To je naravno razbuktalo maštu brojnih istraživača i oni su se snalazili u pronalaženju materijala analize na različite načine. Krajem 1991. godine i u prvoj polovici 1992. novi su šefovi uspostavili vili brojne međunarodne veze, a svakako su najvažnije one s Izraelom, Francuskom i USA. Tim državama predana su izvješća s rezultatima svih istraživanja, a također su im uručeni preostali uzorci paučine kako bi mogli i sami obaviti istraživanja. Vjerojatno je diplomacija od tih veza imala određene koristi, ali samo su Amerikanci poslali natrag svoje rezultate istraživanja paučine. Zanimljivo je da nisu napravili niti jedan eksperiment više od naših istraživača ili nam nisu dali podatke o njima. Ključno je reći da su se svi njihovi rezultati podudarali s našima, ali nikakvog zaključka na kraju izvješća nije bilo. Jedino što smo mogli zaključiti je to da su naši instituti i znanstvenici korektno obavili svoje zadatke. Nakon toga je nastao zastoj u istraživanjima, a znanstvenici su više ili manje uspješno pokušali publicirati rezultate svojih istraživanja u stranim časopisima ili na međunarodnim kongresima. Ukupni rezultat je bio prilično slab, a u barem jednom slučaju je izvješće naših stručnjaka naišlo na podsmijeh dijela stručne svjetske javnosti. Apsolutna većina hrvatskih znanstvenika potpuno se prestala zanimati za paučinu, ali je nekoliko upornih nastavilo s istraživanjima. Negdje 1992. godine čak je zatražen znanstveni projekt od Vojno tehničkog vijeća Republike Hrvatske, ali je sve ostalo na tome budući novaca za financiranje istraživanja nije bilo. To ne znači da istraživanja nisu nastavljena, ali novih rezultata nije bilo. Međutim, u narodu je fenomen paučine prešao u mit. Najednom su mi se počeli javljati ljudi oboljeli od različitih bolesti, koji su tvrdili kako su sve njihove muke uzrokovane paučinom iz 1991. godine. O tome nije pristojno pisati zbog ljudskih patnji i zabluda, ali niti u jednom od slučajeva nije nađena veza između paučine i pojave kroničnih bolesti. Tako je ostalo i do danas, a povremeno i dalje građani putem sredstava javnog priopćavanja traže odgovore na svoja bolna pitanja. To je sasvim druga tema i o njoj treba pogledati u drugim osvrtima.

U jesen 1993. godine okupio nas je ponovo UNS radi hitnog istraživanja pojave paučine nad cijelim kontinentalnim dijelom države. Obavljeni su brojni izvidi stručnjaka i prikupljene određene količine paučine, a najviše smo podataka prikupili u Sisačko-moslavačkoj županiji. Ovaj puta smo s golemom sigurnošću mogli odbaciti srpske zrakoplove kao sredstva za primjenu paučine, a ona se ipak pojavljivala na golemom teritoriju države. Jedino se moglo optužiti UN snage da su nastavile pokuse iz 1991., ali je to svima izgledalo neozbiljno. Činilo se da teorija o prirodnom podrijetlu paučine dobiva nove argumente, ali uporni branitelji ideje o paučini kao oružju nisu popuštali. Ne samo što nisu popuštali nego su se opet željeli nametnuti kao vođe. Ista osoba, ali tada kao reaktivirani general, koja je u prosincu 1991. godine preuzela sve rezultate i ostvarivala kontakte sa zapadnim državama pokušavala se bezuspješno ubaciti kao vođa ekipe istraživača, ali nije u tome uspjela unatoč visoku činu u Ministarstvu obrane. Na kraju sam nezadovoljan tijekom istraživanja predao ostavku i zaboravio na fenomen paučine uvjeren potpuno u ispravnost moje teorije o prirodnoj pojavi.

Nije sve onako kako si čovjek to zamisli, a i red je da barem koji put priča završi s nekim obratom. Kolege iz Ministarstva obrane su me nagovorili da iziđem s referatom o našoj paučini na međunarodnom kongresu vojne medicine u Pekingu. Pristao sam zbog mogućnosti druženja i zbog želje da vidim Kinu, pa makar na samo desetak dana. Referat je uredno prijavljen i problem je bio u tome što mi organizator nikako nije slao odgovor o tome je li prihvaćen u program ili nije. Gotovo u zadnji čas je konačno došao pozitivan odgovor i ja sam kao civilni član službene hrvatske vojne delegacije otputovao u Peking. Dočekalo nas je iznenađenje budući sažetak mog referata nije bio objavljen u zborniku kongresa, a poster nije bio najavljen u niti jednoj sekciji. Vođa delegacije je odmah otišao službeno protestirati i domaćini su se na dugo i na široko ispričavali. Odredili su dan i mjesto prikazivanja mog postera te njegovu najavu tiskali na posebnom plakatu za sudionike kongresa. Činilo se da je sve u najboljem redu i ja sam nastojao vidjeti što više od Pekinga i mjesta na koja su nas vodili djelatnici našeg veleposlanstva ili organizatori. U jutro na dan prikazivanja mog postera pojavio se u vrijeme doručka pred našim stolom vojni ataše jedne prijateljske nam zemlje i zatražio ozbiljan razgovor s mojom malenkosti. Za posebnim stolom mi je objasnio kako je silno zainteresiran za hrvatsku paučinu budući je i on sam kao bivši vojni ataše u Afganistanu bio svjedokom pojave paučine za vrijeme ulaska Talibana u Kabul, gdje je jedva glavu izvukao zbog dobrih prijateljskih odnosa s dotadašnjim vlastima. Ne bih ulazio u detalje našeg razgovora, ali poster sam mu obećao pokloniti nakon izlaganja, a za dodatne podatke se može obratiti preko svog veleposlanstva u Hrvatskoj. Otišao sam tek formalno do svog postera uvjeren kako zbog slabog oglašavanja neće biti posjećen, ali sam se prvi puta prevario. Moj poster je bio upravo opsjednut posjetiteljima, tako da sam se ja do njega teškom mukom uspio probiti radi davanja eventualnih odgovora na pitanja. Međutim, pitanja je bilo izrazito malo, a većina posjetitelja se zadovoljila slikanjem postera. Gotovo da sam bio razočaran, osim što sam ostao zabilježen na brojnim fotografijama u druženju s kineskim časnicima zainteresiranima za poster. Slijedeći šok sam doživio odmah nakon povratka u Zagreb. Stigao mi je najpoznatiji vojni bilten za pitanja bojnih otrova, koji izdaje tvrtka pod vodstvom umirovljenog američkog pukovnika inače čestog gosta u Hrvatskoj. Gospodin pukovnik je dao izvješće s kongresa u Pekingu i sastavio popis 10 najzanimljivijih referata od nekih 1.800 prijavljenih na kongresu. Moj referat se nalazio na sedmom mjestu, a nekoliko dana nakon toga stiglo mi je pukovnikovo pismo s prijedlogom da napišem članak o paučini za slijedeći broj biltena. Dakako, pristao sam na prijedlog sa zadovoljstvom, ali su me rečeni događaji vratili na sam početak mojih razmišljanja iz 1991. godine. Bez obzira na moje mišljenje o fenomenu paučine ja zapravo više nisam u njega siguran.

autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić