UZGOJ autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić

Uzgoj biljaka ili životinja odnosi se na više ili manje potpomognuto razmnožavanje, hranjenje, zaštitu te kasnije pobiranje i čuvanje plodova rada. Prirodni razvoj se nalazi u većoj ili manjoj mjeri vjerojatno još samo u divljini kopna odnosno mora, ali i tu čovjek ima veliki utjecaj (npr.  nekontroliran izlov riba ili morskih sisavaca). Naše šume su već duže od 200 godina kultivirane, a to znači da se radi o uzgoju biljaka. Čak i mjesta rasta šumskih gljiva ovise o čovjekovom održavanju šumskih prostranstava. Javlja se vrlo važno pitanje o prirodnom i umjetnom uzgoju, a svaki uzgoj je umjetni.

crops-933084_1280

Kad čovjek okopava vrt i plijevi korov u njemu radi zaštite biljaka, radi se o umjetnom uzgoju. Prirodni razvoj mnogih biljaka je težak, osim u slučaju kad se radi o predatorima (npr. ambrozija na sve strane guši druge biljke). Jedino se može razgovarati koja i kakva sredstva čovjek koristi pri uzgoju. Od onog časa kad je čovjek posijao svoju pšenicu na malom komadu zemlje i onda je branio od drugih biljaka ili životinja započeo je neprirodni život njegove monokulture. Naravno da se već prije nekoliko tisuća godina križalo biljke i životinje da se dobije bolje prinose. Ni to nije bilo prirodno. Množina sorti kukuruza ili pasmina krava govori o ljudskim manipulacijama. Međutim, stvorene su brojne nove ravnoteže i danas smatramo da je uzgoj ovaca na Cresu jako prirodan. A nije prirodan. Ovce na Velebitu se ne bi mogle održati da nije utjecaja čovjeka.

sheep-1763376_640

Danas se ipak smatra da je jako tradicionalni uzgoj prirodan, a nije, te da je tako uzgojena hrana zdravija i manje štetna za okoliš nego kod primjene modernih agrotehničkih mjera. Posebno se kritički gleda na primjenu kemikalija u zaštiti poljoprivrednih dobara, jer se to smatra opasnim za ljudsko zdravlje i okoliš. Točno je da takve mjere mogu predstavljati izrazitu opasnost kod pogrešne primjene, a negativnih iskustava smo imali mnogo u zadnjih stotinjak godina. Međutim, bez primjene modernih agrotehničkih mjera ljudi su osuđeni na gladovanje, a izostanak njihove primjene kroz dugu povijest modernog čovjeka dovodio je barem do teških stradavanja ljudi, uključujući smrtne završetke zbog otrovanja. Više ljudi (neki misle milijuni) je pomrlo u Europi zbog suhe gangrene ili vatre sv. Antuna uzrokovane ergot alkaloidima (proizvođač je snijet ražene glavnice) nego od svih pesticida tijekom zadnjih 50 ili više godina. Nije bilo bolje stanje ni u ostalim dijelovima svijeta, pogotovo u toplim krajevima Afrike, Južne Amerike ili toplih dijelova Azije. Istina, živjelo se kratko, pa većina ljudi nije stigla oboljeti npr. od  raka jetara uzrokovanog afla toksinima.

medications-257341_1280

Zapravo je stvar vrlo jednostavna. Sve što živi na ovoj planeti oduvijek se borilo za hranu, a konkurenata je bilo i biti će ih napretek. Vuk je bio životno zainteresiran za stado ovaca i nastojao je oteti koju od njih radi preživljavanja. Gusjenice kukaca su žderale lišće čovjekovih monokultura, jer im je omogućavalo širenje vrste. Posebno su nezgodni protivnici čovjeku bile plijesni i bakterije. Oni su došavši do namirnice htjeli zaštiti svoj plijen i ispuštali su u njega različite toksine. Njima oni nisu škodili, ali su često ubijali neprijateljske bakterije jednako zainteresirane za sve moguće vrste hrane. Plijesni su čovjeka 20. stoljeća obdarile antibioticima, ali također vrlo opasnim otrovima poput npr. ohratoksina, fumonizina, trihotecena itd. To su mikotoksini naših krajeva, a u toplim krajevima je bilo još puno više vrsta opasnih tvari poput već spomenutog karcinogenog afla toksina. Ni bakterije nisu škrtarile na otrovima i čovjeku je bilo jasno da nešto mora poduzeti u svoju zaštitu.

stress-540820_1280

Čovjek je poduzimao različite mjere učeći na iskustvu. Najbolje iskustvo je stekao s kemikalijama, ali je radio i greške na svoju štetu ili na štetu okoliša. Kolateralnih žrtava je bilo napretek i neke biljne ili životinjske vrste su nestale. Međutim, ljudsko preživljavanje se produžilo. Znalo se da treba primijeniti fungicide protiv gljivica i baktericidna sredstva protiv bakterija već prilikom uzgoja, ali time nije završavala stvar. I na skladištu su konkurenti za hranu dolazili hrpimice ispuštajući svoje otrove u hranu, posebno žitarice. Ljudi su u starijim vremenima bili bez pesticida, pa su se koristile druge mjere. Tako su plijesni uživale u vlažnom i toplom prostoru, pa je onda zaključak bio jasan. Treba pogledati dubrovačke žitnice i sve će biti jasno. Ni to naravno nije pomagalo i onda se krenulo na primjenu fumiganata. Danas ne možemo zamisliti skladištenje žitarica ili uljarica (npr. u silosima) bez stalnih primjena plinovitih fumiganata poput npr. fosfina  ili cianovodika. Srećom, oni ne zaostaju u hrani. I nadzor proizvodnje te primjene pesticida popravljao se iz godine u godinu i danas sa sigurnošću možemo reći da je tretirana hrana zdravija i sigurnija nego ona uzgajana tredicionalnim tehnikama.

wheat-1651230_1920

Prije nekoliko godina u Engleskoj su obavljene brojne analize zobenih pahuljica prema sadržaju brojnih mikotoksina. Najbolje su bile one iz kontrolirane proizvodnje uz primjenu modernih agrotehničkih mjera. Nažalost, tzv. ekološka hrana bila je znatno gora i često zdravstveno neispravna. Najgore je bilo stanje sa zobenim pahuljicama kupljenima preko interneta od nepoznatih egzotičnih proizvođača, koji su naravno izričito naglašavali kako se radi o „prirodnoj i ekološkoj“ proizvodnji. Problem je profit pod svaku cijenu. Jeftina nekontrolirana hrana je najgora, što se lijepo vidjelo kod još uvijek aktualne mliječne afere s afla toksinima.

cereal-556786_1280

Nema smisla raspravljati o „zdravoj“, „prirodnoj“ ili „ekološkoj“ hrani. Dobra je jedino pošteno kontrolirana hrana, a fraze iz prethodne rečenice su često čista laž. Glupo je vjerovati kumici na placu da ona nikad ne koristi bilo kakve pesticide, a onda se trujete mikotoksinima ili bakterijskim otrovima. Mnogi od njih su bili i jesu daleko opasniji od danas korištenih pesticida i to pod nadzorom.

milk-1377569_1920

autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić