Nedavno su me kontaktirali zeleni iz Splita u vezi namjere da se stari željeznički pragovi zbrinjavaju spaljivanjem u nekoj od njihovih cementara. Njima su navodno kao glavni argument odgovorni iz cementare naveli kako se time smanjuju emisije ugljikovog dioksida, što je vrlo važno za naš ulazak u EZ.
Dakle, navodno nema ulaska u tu „veličanstvenu“ zajednicu „naprednih“ država dok se ne smanje emisije užasnog plina. Moram odmah reći da ugljikov dioksid nije užasan plin nego je životno potreban za skoro sve što obitava na našoj planeti. Bez ugljikovog dioksida nastalog metabolizmom u našem organizmu ne bismo mogli preživjeti, jer ne bi mogli održavati pH svoje vlastite krvi i svih mogućih tekućina u organima. Ne namjeravam ovdje pisati o ugljikovom dioksidu, ali problem s njim je zapravo jedino u prevelikim količinama emitiranim u zrak kroz zadnja stoljeća. Uostalom, o tom problemu klimatskih promjena znaju već i klinci u osnovnim školama. Želim pisati o željezničkim pragovima i banderama kao problemu koji moramo riješiti bez obzira ulazili ili ne ulazili u EZ.
Zašto su željeznički pragovi i bandere danas problem? U prvom redu, nisu oni problem od danas nego već dugi niz godina, a jedino se može postaviti pitanje o tome zašto nitko do sada nije mario za njihovo zbrinjavanje. Samo radi izbjegavanja zabuna treba naglasiti kako je kreozotno ulje korišteno za njihovu obradu došlo pod udar naših propisa još 2006. godine, ali su se rijetki na to obazirali. Problem je dakle u kreozotnom ulju, kojim se impregniraju pragovi i bandere već desetljećima. To se radi zbog toga da im se produži vijek trajanja u okolišu punom različitih živih bića, koja uživaju u prehrani drvetom. Kad su natopljeni kreozotnim uljem, nikakva živa bića poput gljivica ili bakterija neće ni pokušat jesti te predmete. Jedino mogu stradati od mehaničkih oštećenja i onda ih valja zamijeniti, a ostaje važno pitanje kako postupiti s nastalim otpadom.
Strogo je zabranjeno koristiti željezničke pragove ili bandere na bilo kojem mjestu gdje dolaze u izravni kontakt s običnim građanima. Mogu se koristiti jedino u industrijskim postrojenjima, ali opet u slučaju da ne dolaze na bilo koji način u kontakt s radnicima. To ostavlja jako malo prostora za uporabu. Naši ljudi su prijašnjih godina vrlo rado koristili željezničke pragove za različite potrebe, posebno u svojim vikendicama. Bili su oni jako zgodni kao stube na različitim mjestima ili čak kao materijal pogodan za izradu vrtnog namještaja, a sad su najednom zabranjeni i prokleti. Zašto?
Kreozotno ulje je uvijek sadržavalo policikličke aromatske ugljikovodike, a sadrži ih i danas samo u vrlo niskim koncentracijama. Ključan je predstavnik tih tvari benz(a)piren poznat po svojoj karcinogenosti. Danas kreozotno ulje smije sadržavati najviše do 0,005% benz(a)pirena i kao takvo se stavlja u promet. Međutim, u prošlosti su koncentracije tog karcinogena znali biti daleko više, pa stari pragovi onda sadrže više te opasne tvari. Dobra je okolnost što bezn(a)piren nije dobro topljiv u vodi i onda se ne širi u velikim količinama okolišem iz bandera ili željezničkih pragova, ali ostaje ipak problem kod zbrinjavanja. Nitko ne tvrdi da će željeznički pragovi ili bandere izazvati pomor među građanima ili životinjama zbog pojave raka, ali europsko načelo opreza nalaže poseban odnos prema takvom otpadu. U današnje vrijeme se stari željeznički pragovi uglavnom gomilaju po nekim željezničkim postajama ili drugim privremenim mjestima skladištenja, a sasvim logično se razvrstavaju u opasni otpad. Prema hrvatskim propisima usklađenim s direktivama EZ ne može se u beskonačnost držati na privremenom skladištu takav otpad. Zapravo je vrlo jasno dan rok od godine dana do zbrinjavanja na ekološki prihvatljiv način, a nije ga u ovom slučaju lako poštivati, jer u Hrvatskoj nismo predvidjeli način konačnog zbrinjavanja takvog otpada. Nije uopće važno tko je za to kriv, jer treba pronaći način kako da se problem riješi.
Ostaje nam zapravo malo mogućnosti. Jedna od njih je izgradnja deponija opasnog otpada prema svim pravilima struke. Prema dosadašnjem iskustvu, radi se o nemogućoj misiji. Ni jedan Hrvat ne bi mirno prihvatio izgradnju deponija opasnog otpada na udaljenosti 10 km od njegove kuće, ali dopušta da takav otpad stoji na obližnjoj željezničkoj postaji sasvim nezaštićen. Moramo se pomiriti s time da nema nikakve mogućnosti izgradnje dobrog deponija sličnog opasnog otpada bilo gdje u Hrvatskoj. Druga mogućnost je spaljivanje u postrojenju koje udovoljava svim danas postavljenim normama vezano uz zaštitu okoliša i zdravlja ljudi. Spalionicu opasnog otpada više nemamo i pitanje je hoće li ona biti u dogledno vrijeme izgrađena bilo gdje u Hrvatskoj, pa nam ostaje samo skupi izvoz u neku od susjednih zemalja. Možda bi se ipak stvari mogle riješiti spaljivanjem u nekoj cementari? Danas je grijeh o tako čemu uopće razgovarati, ali mi grješnici se usudimo prihvatiti slične teme za razgovor. Temperatura izgaranja u cementarama je negdje na 1400 oC ili čak više. Kod tih temperatura će siroti policiklički ugljikovodici izgorjeti sasvim sigurno do CO2 i nema nikakve šanse da će nastati različiti opasni produkti termičke pregradnje (vjerojatno opet policiklički aromatski ugljikovodici). Istina, neki radovi govore o de-novo sintezi u dimnim plinovima kod hlađenja na temperature niže od 600 oC, ali to se veže uz mogući nastanak dioksina. U ovom slučaju nema mogućnosti nastanka dioksina bez prisutnih halogena. Nisam pristaša spaljivanja željezničkih pragova u cementarama, ali nisam ni apsolutni protivnik. Potrebna je poštena studija utjecaja na okoliš, pa neka nakon toga stručnjaci odluče je li takav način zbrinjavanja prikladan ili nije.
Autor teksta
prof.dr.sc. Franjo Plavšić