Ljudi su od najstarijih vremena voljeli nakit, što dokazuju brojna arheološka istraživanja. Zahvaljujući pronađenom nakitu i drugim uporabnim predmetima, danas možemo govoriti o kulturnim i drugim dosezima prastarih naroda. Radili su ljudi nakit od svakakvih materijala, koji su im se činili lijepima i vrijednima. Čini se da danas nakit češće nose žene, ali oduvijek su ga voljeli i muškarci. Pitanje je jedino koliko im je taj nakit koristio i koliko je škodio.

Nemamo o tome podataka osim možda o kovačima. U vrijeme Brončanog doba su kovači imali vrlo jasnu sudbinu smrti od otrovanja arsenom. Počinjalo je šepanjem, a završavalo teškim gangrenama udova ili rakom. Tako je i bog kovača Hefest svuda prikazivan kao šepava grdoba, a razlozi njegovog izgleda su objašnjavani strašnim pričama o tome kako ga je mater bacila s Olimpa na zemlju i on je dugo padao, a na kraju se temeljito slupao udarom na zemlju. Preživio je i kasnije izrađivao nakit za božice uključujući Heru, ali nitko ne piše kako je nakit djelovao na stanovnike Olimpa ili Zemlje.

Prvi ozbiljni izvještaji o opasnom jeftinom nakitu pojavili su se prije nekih 40-50 godina, a onda su se ljudi ozbiljno zabrinuli i reagirali u Europi propisima prije 30 godina. Na udar je došla bižuterija. Većina ljudi nije se obazirala na žene, koje su priznavale samo plemeniti nakit od čistog zlata, dijamanata ili bisera. Smatralo ih se razmaženima, jer su odbijale ogrlice od manje plemenitih materijala poput npr. srebrnih legura ili još gore od legura željeza. Međutim, imale su one pravo i negdje prije dvadesetak godina se ustanovilo kako je čak 10% europskih dama preosjetljivo na nikal u kontaktu s kožom. Zanimljivo je da je tek 1% muškaraca pokazivalo slične probleme. Takva preosjetljiva žena nije smjela staviti ogrlicu ili narukvicu od manje vrijednih materijala s niklom kao sastavnim dijelom, a posebno su se javljali problemi s naušnicama ili ukrasima ugrađenima tzv. peracing-om. Prvo se javljalo snažno crvenilo na mjestu dodira s nakitom uz svrbež ili snažno žarenje, a nakon toga se sve moglo razviti u dermatoze ili slične trajne ozljede kože. Vrlo rano su stručnjaci shvatili kako je krivac za preosjetljivost nikal sadržan u legurama. On se u kontaktu sa znojem iz kože oksidirao i izlučivao na kožu te onda djelovao.

Jasno je da je do preosjetljivosti dolazilo zbog dugotrajnog kontakta kože s lošim nakitom ili je možda uzrok bio u nehrđajućem kuhinjskom posuđu. Uostalom istih godina je zabranjeno stavljanje u promet takvog posuđa, ako je ispiranje nikla iz njega prelazilo utvrđene maksimalno dopuštene vrijednosti. Sjećam se tih vremena pred Domovinski rat, kad su svaki čas zvonili na kućnim vratima prodavači nehrđajućeg posuđa, koje je prije toga zbog visokog sadržaja nikla bilo zabranjeno u Europskoj zajednici. Danas i mi imamo jasne propise o maksimalnom sadržaju nikla u različitim legurama, koje se koriste za izradu nakita ili kuhinjskog posuđa, ali nadzor nije moguć na svakom mjestu. Posebno je nadzor slab na području prodaje bižuterije kao nakita za siromašne. Danas stručnjaci savjetuju kupovanje nakita samo na pouzdanim mjestima, a ne na sumnjivim štandovima (npr. razni derneci ili rive na moru s brojnim sumnjivim prodavačima svega i svačega). Eto, bogati kupuju siguran nakit, a sirotinja uvijek prolazi lošije.

Trenutni problem je otvorio kadmij u nakitu. Taj metal ima lijepu boju sličnu zlatu, pa se naprosto nametnuo kao sastojak legura za izradu svakakvog nakita. Jeftino je i lijepo. Međutim, nema jeftinog dobrog nakita. Nedavno su stručnjaci ustanovili da se taj kadmij također može izlučivati iz nakita oksidacijom sa znojem i onda dolaziti u kontakt s kožom. Toksikokinetičari poput mene su davno ustanovili da se preko kože može svašta apsorbirati u organizam, pa čak i ioni metala. Izgleda da se apsorpcija odvija uz korijen dlake i zapravo je malog iznosa. To bi sve skupa bilo nevažno da kadmij nije izrazito opasna tvar. Znamo jako dobro da je izrazito otrovan za bubrege, ali isto tako da je karcinogen kategorije I. Jednostavno rečeno, može izazvati rak u ljudi. Nitko ne tvrdi da će izazvati, ali može to učiniti kod nekih osoba. Europska zajednica se upravo sprema izdati direktivu o maksimalno dopuštenim količinama kadmija u nakitu i drugim uporabnim predmetima iz kućanstva (npr. pribor za jelo), a mi ćemo se naravno odmah pridružiti, jer svojim propisima nastojimo što brže slijediti europske direktive ili uredbe. Znači da je odzvonilo još jednoj kategoriji bižuterije na našem legalnom tržištu. Što će biti sa sumnjivim prodajnim mjestima? Prema iskustvu se može reći da će tamo trgovci i dalje prodavati bižuteriju sumnjivog sadržaja pristiglu iz Bog te pita kojih zemalja našeg svijeta.

Zapravo sam htio reći da se u svijetu ništa ne mijenja na području nakita. Može se jeftinim nakitom zadiviti i prevariti ljude, ali nije isključeno da će vam se to osvetiti štetnim učincima na vlastito zdravlje. Možda je to ružno reći, ali uglavnom je skupi nakit kupljen na sigurnom mjestu dobar i pouzdan. Ako volite svoju ženu ili ljubavnicu, onda joj nećete kupovati sumnjivu bižuteriju nego vrijedan nakit.

Ako ipak niste platežno sposobni za dijamantnu ogrlicu ili čiste zlatne naušnice, pokušajte onda kupiti nešto lijepo i sigurno od drugih materijala. Koralji su npr. prilično siguran materijal što se tiče opasnosti za ljepotu kože vaše najdraže dame. Može i bižuterija, ali kod sigurnog prodavača, koji garantira da ona ne sadrži nikal ili kadmij. Tako je barem stanje danas, a sutra će možda još neki materijali postati sumnjivi ili opasni. U svakom slučaju, dijamanti, biseri, čisto zlato ili srebro vjerojatno će i u budućnosti ostati zdravstveno sigurni materijali.

Autor teksta

prof.dr.sc. Franjo Plavšić