U zadnjih 30 godina opisan je znatan broj slučajeva masovne histerije koji su na početku bili prepoznavani kao masovna otrovanja, posebno u sredstvima javnog priopćava­nja. U nekim slučajevima je čak dokazano kako je kemikalija, obično karakterizirana nekim mirisom, induci­rala pojavu masovne histerije. Dosta su nesporazuma čak među stručnjacima unijeli toksikološki nalazi tragova određenih kemikalija u mokraći nekih hospitaliziranih osoba zah­vaćenih masovnom histerijom. Međutim, kasnija kritička analiza rezultata uvijek je pokazala da se radilo o onečišćenjima ili pesticidima koji su bili nazočni i u mokraći kontrolne skupine nisu mogli izazvati zabi­lježe­ne znakove masovne histerije čak kod toksičnih doza. Više autora je pokušalo istražiti čimbenike koji dovode do pojave masovne histerije i potiču njezino širenje te pronaći najbolje metode njezinog sprječavanja odnosno liječenja. Jednako tako se pokušalo pronaći vezu između nazočnosti onečišćenja u zraku prostorije ili ot­vorenog okoliša s indukcijom masovne psihoze.

Ta su istra­živanja pokazala da se masovna histerija, posebno tzv. motorička, kakva je zabilježena na Kosovu 1990. godine, javlja u svim dobnim skupinama populacije ali posebno često u pubertetskih školskih djevojčica. Pokazalo se da mora postojati nekakav stresni čimbenik, koji uvijek pret­hodi pojavi masovne histerije i ima znača­jan utjecaj na njezino širenje i dužinu zadržavanja u populaciji. U nekim je slučajevima pojava trajala više godi­na. Kemikali­ja koja vrlo često inducira pojavu masovne histe­rije može biti bilo što. Opisani su slučajevi induk­cije dimnim plinovima, pestici­dima, duhans­kim dimom, dezin­ficijensima, sredstvima za premazivanje podova, deterdžen­tima, itd.. Veliku ulogu u indukciji, širenju i zaus­tavljanju masovne histerije imaju sredstva javnog komunic­iranja i tijela državnih vlasti. U jednom slučaju na Novom Zelandu upravo je kriva procjena lokalnih vlasti bila uz­rokom nepotrebne evakuaci­je oko 6.000 ljudi, koji su se uplašili niskih koncentracija jednog organofos­fornog insek­ticida u zraku. Liječnička struka u svim slučajevima ima izuzetno važan utjecaj na širenje i zaus­tavljanje masovne histerije i najvažniji je dobar kontakt zdravstve­nih djelat­nika s oboljelim osobama. Također je bitno razdvajanje izloženih osoba i mirna atmosfera u bolničkim ustanovama.  Ovdje će se analizom događaja pokazati da su događaji na Kosovu iz 1990. godine bili planirani i da je masovna psihoza namjerno izazvana te pomagana u širenju.

Razvoju događaja na Kosovu prethodilo je uvođenje vrlo snažne represije od srpskih vlasti prema Albancima. Potpunu izvršnu vlast u pokrajini naseljenoj 90% Albancima preuzeli su Srbi. Represija je bila uperena isključivo protiv Albanaca, a malobrojno srpsko pučanstvo je gotovo u potpunosti surađivalo s policijom i sud­jelovalo u repre­siji protiv Albanaca. Početkom ožujka 1990. godine vlasti su odijelile srpsku od albanske djece u svim ško­lama tako da su malo­brojni Srbi išli u školu prije a Albanci poslije podne, što je znatno povećalo strah Al­banaca od pojačanja repre­sije. Na Kosovu više nitko nije bio siguran.

Pojava simptoma bolesti je opažena oko 13.30 h na dan 15. ožujka 1990. u III. razredu obrtničke srednje škole Đuro Đaković u Podujevu. To se dogodilo početkom nastave za albansku djecu i pola sata nakon što su srpska djeca napustila školu. Učenici i njihov nastavnik osjetili su snažan miris po Etiolu (insekticid na bazi organofosfornih tvari) a zatim su neki od njih počeli osjećati simptome kao što su glavobolja, gušenje, malak­salost, bolovi u prsištu i nesvjestica. Sve su to zapravo nespecifični simptomi koji se mogu javiti i kod histerije. Djeca su zatražila pomoć od liječ­nika u Podujevu, a nastavnici su pretražili prostoriju i pronašli na podu iza zadnjih klupa nepoznatu uljastu tekućinu, koja je mirisala po Etiolu. Drugi dan se događaj ponovio u nekoliko razreda iste škole gotovo u isto doba dana i sa sličnim simptomima. Slijedeće dane epidemija se proširila po cijelom Kosovu obuhvativ­ši više od 10.000 djece (vidi Tablicu 1) i odraslih osoba. Međutim, samo mali dio slučajeva uredno je evidentiran u bolesničkim kartonima, jer je navala djece u liječničke ambulante bila toliko velika da se nije stiglo obaviti evidencije. Poteškoće zbog koji su djeca tražila pomoć sastojale su se od glavobolje, gušenja, malaksalosti, bolova u prsištu i zglobovima i snažnog grčenja mišićnog tkiva. Objektivni liječnički pregledi su pokazali midrijazu, konjuktivitis te crvenilo kože lica i ušnih školjki. Srpska policija je sprječavala prevoženje djece u bolnice blokirajući prila­zne ceste gradu Prištini, a ometa­li su i rad albanskim liječnicima.

 

Tablica 1. Registrirani slučajevi o zatraženoj liječničkoj pomoći u dijelu gradova s Kosova te o primljenima u bol­nicu Medicinskog fakulteta u Prištini

 

———————————————————-

datum      potražili pomoć    primljeni u bolnicu

———————————————————

15.03.            20

19.03             11

20.03             13

22.03            843                        439

23.03            799                        277

24.03            218                        105

25.03            108                          8

26.03            109                          7

27.03             16                         11

———————————————————

 

Nekoliko dana nakon prvih prijava nepoznate epidemije, počeli su u bolnicu grada Prištine stizati zdravstveni djelatnici iz Srbije, koji su potiskivali albansko osoblje. Više se nije moglo hospitalizirati djecu u bolnicu zbog njezinog malog kapaciteta i velikog priliva djece. U Podujevu je u jednom trenutku pred dijagnostički centar stiglo više od 300 djece tako da je medicinsko osoblje izmiješano s roditeljima i prolaznicima pregledavalo djecu na ulici i pokušavalo im pomoći. Panika među medicinskim osobljem je bila velika, a postojao je izraziti manjak lijekova i drugih medicinskih potrepština. Netko od liječ­nika je već prvi dan u Podujevu dijagnosticirao otrova­nje živča­nim bojnim otrovima, pa su skoro sva djeca dobiv­ali intra muskularno  atropin. Neki roditelji su uspjeli probiti polic­ijsku blokadu pokrajine tražeći pomoć te pobjeći u Hrvatsku, Slove­niju i druge države Europe, g­dje je odmah pos­tavljena dijag­noza masovne histerije. Simptomi u djece su se ponavljali s većom ili manjom učestalošću još mjesecima nakon poče­tka događaja, iako su roditelji dovodili djecu u Zagreb tražeći pomoć do početka zime te godine.  Nezavisna povjerenstva iz inozemstva, koja je nudila WHO odbijena su, a prvo povjerenstvo u kojem su bili nesrp­ski stručnjaci, među njima i autor ovog članka, stigli su na Kosovo tek 30. ožujka 1990. godine.

Unatoč teške represije i faktički uvedenog izvanrednog stanja, nezavisni novinari su djelovali na Kosovu gotovo slobodno dok su srpski imali neograničen pristup u sve dijelove pokrajine. Sredstva javnog priopćavanja su vrlo iscrpno davala izvješća o događajima. Albanski i nezavisni novina­ri su pokazi­vali impresivne slike bolesne djece i uplaše­nih ljudi te slali izvješća o strahu od živčanog bojnog otrova, koji primjenjuju srpski vojni i policijski agenti. Davana su svjedoče­nja o srpskim policajcima u civilu, koji bacaju bombice s otrovnim plinom na mjesta gdje se okuplja puno ljudi, ali i o sumnjivim bijelim prašcima i drugim materijalima nađenim na takvim mjestima. U mojoj arhivi imam nekoliko izravnih svjedočenja o tome. U kasnijoj fazi događaja, policija je zabranila rad alban­skoj televiziji i radiju, a novine je ukinula te novinare otpustila. Na uviđajima u školama policijski inspektori nisu znali ili htjeli uzeti uzorke sumnjivih predmeta i tvari, nisu htjeli primiti svjedočenja i prije­tili su uhićenjima. Neki svjedoci, koji su nezavisnim komi­sijama davali podat­ke, kasnije su pod pritiskom policije službeno povukli svoje iskaze.

Pokrajinska vlast je bila u rukama Srba, koji nisu uči­nili apsolutno ništa na smirivanju stanja nego su stalnim napadima na Albance stanje pogoršavali te zajedno sa srpskim novinarima i policijom poticali širenje masovne histerije odnosno usporavali njezino povlačenje kod obol­jele djece.

Odmah nakon prvih dojava o događajima na Kosovu, srpski stručnjaci iz Beograda su otišli na mjesto događa­ja. Među njima su bili predstavnici zdravstvenih vlasti, epidemiolozi, psihijatri, sociolozi, internisti, pedija­tri, toksikolo­zi i drugi. Njihova izvješća su vrlo često bila pristrana, pa nekada iz njih čak izvire mržnja prema Alban­cima. Simptomi koje opisuju u djece srpski liječ­nici ne razlikuju se od podataka koje su dali al­banski liječni­ci, ali su zaključci oprečni. Službena izvje­šća pokazuju da je srpskim stručnjacima od prvih dana bilo jasno kako se radi o masovnoj histeriji. Neki od njih su još mjesec­ima boravili na Kosovu proučavajući posljedice događaja, ali izvješća nisu bila dostupna stručnoj javnos­ti. Zaniml­jivo je da niti jedno izvješće srpskih stručnja­ka o događ­ajima na Kosovu nije publicirano.

Toksikolozi su posebno aljkavo obavili posao na Kosovu. Uzorci biološkog materijala su uzimani nepropisno tj. bez nazočnosti nezavisnih komisija za uzorkovanje i bez peča­ćenja uzoraka zbog eventualnog slanja u nezavisne labora­torije. Uzorci zraka ili sumnjivih tvari (obično uljaste tekućine ili prašci) nisu uzimani ili su uzimani neade­kvatno (npr. umjesto ekstrakcije iz zraka uzet je zrak u učionici u najlonsku vrećicu), a svima se posve izgubio trag. Svi uzorci su slani u vojni toksikološki laboratorij iako Albanci nisu imali povjerenja u njega budući su sumnjali kako upravo ta ista vojska u suradnji s policijom truje njihovu djecu. Ni jedan uzorak prikupljen na Kosovu nije poslan u nezavisni laboratorij. Dapače, uzorci sakup­ljeni od strane nezavisnih stručnjaka ili od strane Al­banaca su uglavnom bili oduzimani, jer je kontrola Kosova od strane srpske policije bila vrhunski profesionalna. Prve uzorke koji su poslani u zagrebački toksikološki laboratorij otela je srpska policija na Kosovu od kurira, koji ih je prevozio.

Analize u beogradskom vojnom toksikološkom laboratoriju obavljene su korektno, temeljeno na njihovom izvje­šću. Beogradski struč­njaci su mjerili aktiv­nost acetilkolinesteraze u plazmi, methe­moglobin i karbok­sihe­moglobin, alkohol u krvi, nazoč­nost CS-a, lijekove (standa­rdi oko 150 lijekova), skupinu or­ganofosfornih insekticida i hlapljiva organska otapala. Sve analize su dale negati­van rezultat, pa je iz tog zaključeno kako djeca nisu bila izložena nikakvom otrovnom agensu. Pregledom ispisa s instrumenata mogao sam zaključiti da zaista nije bilo nikakvih pozitivnih nalaza. Problem na koji je ukazivano od strane nezavisnih struč­njaka odnosio se na nedostatak podataka o vremenu uzorko­vanja biološkog materijala u odnosu na eventualnu izloženost, neadekvat­nost uzoraka (uglavnom koagulirana krv i mali broj uzoraka mokraće), nepouz­danost u porijeklo uzoraka. Jednako tako valja upozoriti na činjenicu da u uzorcima nisu nađene nikakve strane komponente kao npr. nikotin i kotinin, nikakvi lijekovi niti atropin, koji su albanski liječnici davali  djeci. Nisu poznati podaci o sudbini uzoraka materijala sakuplje­nih po učionicama (bijeli prah ili uljaste tekućine, odjeća djece, najlon vrećice napunjene zrakom).

Savezna vlada bivše Jugoslavije okupila je 29. ožujka 1990. godine u Beogradu po dvoje toksikologa delegiranih iz Hrvatske i Slovenije te četvero iz Beograda, koji su upuće­ni na Kosovo ispi­tati slučaj. Povjerenstvo toksikologa je stiglo u Prištinu na večer 29. ožujka a posao je obavilo 30 ožujka. Komisija je podijeljena u dvije skupine, tj. na kliničare i analitičke toksikologe. Prva skupina je obišla sveučili­šnu bolnicu kako bi pregledala djecu, koja su zadržana na liječenju, i medicinsku dokumentaciju (povije­sti bolesti), koju srpska policija još nije oduzela. Liječnička komisija je potvrdila dijagnozu masovne psihoze. Skupina analitičkih toksikologa otišla je u srednju školu Đuro Đaković gdje su zabilježeni prvi slučajevi bolesti.

Povjerenstvo analitičkih toksikologa je prikupilo određene podatke od direktora škole i dvojice nastavnika dok razgovor s djecom nije uspio, jer je pojava komisije u učionici gdje su oni bili sakupljeni in­ducirala pojavu masovne motoričke histe­rije. Razjareni roditelji su otklonili mogućnost razgovora i odveli djecu kućama.

Podaci koji su sakupljeni od nas­tavnika pokazuju da je tijek događaja bio jednak u svim slučajevima pojave sim­ptoma bolesti u školske djece. Al­banska djeca, koja su po odluci srpskih vlasti polazila nastavu poslije podne i nastava im je počinjala 15 min nakon odlaska srpske djece iz razred, u svim su slučajevima 15-30 min nakon početka nastave osjetili neki miris a zatim bi se pojavili simp­tomi boles­ti. Tada je prekidana nastava i djeca su od­vođena u mjesni dijagnostički centar gdje im je pružana pomoć. Miris koji su osjetili bio je sličan Etiolu ili je bio neodređen, ali je izazivao peckanje u nosu i grlu. U svim slučajevima nastavnici su našli na podu učionica sum­njivi materijal, koji je izgledao kao bijeli prah ili uljasta tekućina. Nitko nije ulazio u školu u vrijeme kad je počela nastava za al­bansku djecu niti je opažena bilo kakva nepoznata osoba u školi. Isto tako nije opaženo da je itko ubacio bilo kakav predmet ili materijal kroz prozore ili vrata učionica niti je za to bilo realnih mogućnosti. Oboljeloj djeci u Podujevu pomoć su ukazi­vali isključivo albanski liječnici. Albanski liječnici su već kod prve djece primljene sa sumnjom na otrovanje dijagnosticirali otrovanje živča­nim bojnim otrovima te temeljem toga kasnije u terapiji prim­jenjivali atropin.

 

U Zagrebu je pomoć potražilo više djece i odraslih ali u razmaku od barem 5 dana nakon što su se kod njih poja­vili prvi simptomi bolesti. Sva djeca i odrasle osobe, koji su bili primljeni u zagrebačke bolnice, bili su detaljno pregledani dok su svi uzorci biološkog materijala bili zapisnički uzimani od nezavisnih povjerenstava uz pečać­enje uzoraka za eventualnu superviziju. Detaljni neurološki i drugi liječnički pregledi nisu otkrili nikakvih znakova organskih bolesti i konačna je dijagnoza u svim slučajevima bila histerija. Razgovori s djecom su pokazivali jednak tijek događa­ja kao u ranijim izvješćima. U dva slučaja se opisuje gubi­tak pamćenja o događajima, koji su slijedili nakon osjeta mirisa nepoznate tvari.

Prvi uzorci krvi i mokraće iz jednog albanskog grada su stigli u Zagreb večernjih sati 25. ožujka 1990. godine. Uzorke je donio kurir, koji se uspio probiti neopažen s Kosova. Analize su obavljene iste večeri od strane hrvatskih toksikologa, a obuhvaćale su mjerenje aktivnosti eritroci­tne acetilkol­inesteraze, karboksi- i metil-hemoglobin, te kromatografsku analizu na lijeko­ve i sredstva ovisnosti. Drugi dan je obavljen set biokemijskih analiza te analiza metabo­lita organofosfornih insekticida u mokraći. Rezul­tati su pokazali normalnu aktivnost acetilkolinesteraze, nazočnost atropina u 11 od 19 ispitanih uzoraka mokraće te nazočnost metabolita organofosfornih insekticida u 5  od 9  uzoraka mokraće. Ostale toksikološke pretrage su bile negativne a biokemijske u granicama normale. Svi uzorci uzeti od hospitaliziranih pacijenata su detalj­no analizirani jednako kao uzorci dobiveni s Kosova. Toksikološka analiza je bila negativna u svim slučajevima dok su biokemijske analize bile u granicama normale kod svih hospitaliziranih bolesnika. Kod dvoje od pet pacije­nata, nađeni su tragovi metabolita organofosfornih insek­ticida.

Znatan broj masovnih histerija opisanih u literaturi bio je potaknut nekim mirisom ili barem saznanjem kako pos­toji mogućnost da je na mjestu događaja nazočna neka otrovna kemikalija ali su događaji izbijali spon­tano uzrokovani nekim stresnim stanjem. Ideja da neka organizacija ili čak sama država potakne indukciju masovne psihoze i podržava njezino širenje, graniči sa znan­stvenom fantastikom. Zbog toga se i smatralo nakon masovne histerije na Kosovu da je tijek događaja bio uzrokovan potpunom nesposobnošću državnih vlasti bivše Jugoslavije i njezinih vrhunskih medicinskih stručnjaka. Međutim, kas­niji tijek događaja u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj i, još kasnije rata u Bosni i Hercegovini, bacio je druga­čije svijetlo na zbivanja od 1990. Već uoči rata u Hrvat­skoj je bila opažena zanimljiva pojava tj. da su vođe srpskih pobunjenika bili psihijatri, dr. Rašković u Hrvat­skoj i dr. Karadžić u Bosni.

Već prva ratna iskustva tije­kom kolovoza 1991. su pokazala kako Srbi bezopasnim tva­rima i predmetima ili propagandnim porukama nastoje izaz­vati paniku među pučanstvom i vojskom da bi tijekom teških borbi u jesen 1991. to bilo još jače iz­raženo. Takvi primjeri su:

-primjena materijala kao što su deterdženti, TNT prah, prah iz aparata za gašenje požara i sl., bilo iz vojnih let­jelica bilo izravnim posipanjem pred ili u javnim zgrada­ma,

-primjena nadražljivaca (uglavnom CS) iz topničkih projektila ili bacan­jem iz aviona u hrvatskoj pozadini, uglavnom na područja gdje su boravili civili,

-podmetanjem informacija o primjeni bojnih otrova preko srpskih vojnih komunikacija za koje su bili sigurni da su prisluškivane od hrvatske strane,

-podmetanje polu istinitih podataka hrvatskim žutim novina­ma o srpskoj industriji proizvodnje bojnih otrova (npr. o pogonu za sintezu bojnih otrova u Mostaru) u vrijeme najžešćih borbi u jesen 1991.,

Jedan od primjera neobičnih materijala je bila svakako tzv. paučina, koja se tijekom rujna mjeseca 1991. pojavljivala vrlo često na području ratnih operacija u istočnoj Slavoniji. U to vrijeme je ona počela izazivati strah među hrvatskim pučanstvom. Srpska je špijunaža uočila veliki strah u Slavoniji, pa je krajem listopada i početkom studenoga iz srpskih zrakoplova primjenjivan svakakvi materijal poput inertnih prašaka ili lišća od kukuruza. Za paučinu nikad nije dokazano da je bila primjenjivana iz srpskih zrakoplova, a najveća je vjerojatnost kako se radilo o prirodnoj pojavi. Tek vrlo jakom propaga­ndnom akcijom Toksikološke službe preko sredsta­va javnog priopćavanja i odlas­cima na teren spriječeno je razvijanje panike u masov­nu psihozu.

Svi naprijed rečeni slučajevi imali su veliku sličnost s događajima na Kosovu 1990. godine. Jednako su primjenjivani inertni materijali i šireni podaci o primjeni otrova od strane Srba. Jednako kao na Kosovu, sredstva javnog priop­ćavanja su imala pristup na cijelom teritoriju države Hrvatske i mogli su slobodno objavljivati podatke. Na Kosovu je vladalo izvanredno a u Hrvatskoj ratno stanje.

Koje su indicije da je na Kosovu stvarno planiran i izveden opsežan eksperiment izazivanja masovne psihoze s namjerom da se steknu iskustva za planirani rat protiv Hrvatske? Prva pretpostavka je da su Srbi na Kosovu pripremili uvjete za razvijanje masovne psihoze. Osim izrazite repre­sije prema cjelokupnom pučanstvu Kosova, trebalo je ići ciljano na djecu školskog uzrasta. Zbog toga je učinjen teško objašnjiv potez, tj. rastavljena su srpska od al­banske djece u svim školama. Taj tipično rasistički potez je među Albancima pojačao atmosferu straha. Bili su stvo­reni svi uvjeti za pojavu panike ili histerije među al­banskom djecom. Poznato je kako se masovna histerija javlja najčešće upravo među školskom djecom, pa su ona mogla biti cilj srpskog pokusa.

Literatura pokazuje kako induktor pokretanja masovne psihoze može biti bilo kakva kemikalija, pa je samo trebalo čekati na prvi slučaj. Nije isključeno da su kemikalije intenzivnog mirisa odista primijenjene namjerno u prvim slučajevima pojave masovne histerije. Zanimljiva su izvješća razgovora s albanskom djecom u Zagrebu o sumnjivim bijelim prašcima na različitim mjestima i o nepoznatim ljudima koji bacaju po gradu nekakve kemikali­je. Postoji sumnja da su srpski policajci u civilu ili pripadnici paravojnih srpskih postrojbi na Kosovu zaista primjenjivali inertne materijale na različitim mjes­tima gdje se okuplja velik broj ljudi, kako je to kasnije bio slučaj u Hrvatskoj. Tome u prilog ide činjenica da ni jedan od uzoraka takvih materijala nije stigao u nadležne policijske ili vojne laboratorije.

Nakon izbijanja masovne histerije na Kosovu logično je bilo podu­zeti sve da se ona suzbije smirivanjem oboljelih, njihovim primanjem u bolnice, istinitim obavješćivanjem javnosti, brzom istragom već nakon prvog slučaja, itd. Upravo takve mjere se preporučuju u brojnim radovima na temu masovne histerije ili psihoze. Na Kosovu je sve učinjeno upravo obratno. Srpska policija je blokirala prometnice kako se ne bi moglo prevesti albansku djecu do bolnica, u zdravstvenim ustanovama su sprječavani liječ­nici u obavljanju poslova, otpuštani su albanski liječnici, itd. Također je oduzimana liječni­čka dokumentacija i odnošena u policiju. Najvažnije je to da naprosto nije bilo mogućnosti za stvaranje mirne atmosfere u albanskim zdravstvenim ustanovama. Kasnije stanje u Hrvatskom zdravstvu je bilo slično po tome što su bolnice bile prekrcane ranjenicima, pa u nekim gradovi­ma, posebno tamo gdje je najučestalije pokušavano izazvati paniku, praktički nije bilo moguće primati civilne boles­nike. Naprijed je pokazano kako je srpska policija vrlo uspješno zaustavila uzorke koje je albanski stručnjak pokušao poslati u Zagreb. Jednako tako se samo mali broj bolesne djece uspio probiti izvan Kosova.

Srpskim vlastima je očito odgovaralo da slika “otrovane” djece stigne u svaki kutak Kosova kako bi se strahovi pojačavali među Albancima, a kada im sredstva priopćavanja nisu više koristila oni su ih uništili. Kasnije u Hrvat­skoj također se računalo na to kako će Hrvati sami preko sredstava javnog priopćavanja širiti strah. Srpski stručnjaci su preplavili Kosovo u vrijeme širenja masovne histerije ali i kasnije. Već u prvim danima nakon njezine pojave dana je ispravna dijagnoza, ali su se podu­zimali sasvim suprotni postupci od onih koji su potre­bni da se pojava zaustavi. Srpski su stručnjaci saku­pili brojne podatke o cijelom tijeku doga­đaja, ali nikada nisu podatke objavili, jer ne bi mogli opravdati svoje postupke. Optužba na srpske medicinske stručnjake i državu da su pomagali u razvoju događaja na Kosovu je vrlo teška, posebno sa stajališta medicinske etike, ali činjenice govore u prilog tezi o velikom eksperimentu na Kosovu.

Kako objasniti toksikološke nalaze stručnjaka u Srbiji  i Hrvatskoj odnosno da li među njima postoje raz­mimoi­laže­nja? U prvi mah izgleda čudno da srpski tok­siko­lozi nisu svojom analizom našli ni jedan pozitivan nalaz na bilo koju kemikaliju. Posebno je zanimljivo da ni kod jednog djeteta nisu nađeni nikotin ili njegov glavni meta­bolit kotinin. Također nisu nađeni nikakvi lijekovi, a analizi­rani su uzorci oko 160 djece od kojih je netko morao uzimati lijekove, npr. antibiotike. Sami srpski stručnjaci govore o velikim količinama primijenjenog atro­pina, gotovo kod sve djece. U Zagrebu su analizom ipak nađeni tragovi nekih tvari, pa onda nešto kao da nije u redu sa srpskim analizama. Smatram da je glavni uzrok bio u neadekvatnim uzorcima biološkog materijala. Pretežno su dobiveni uzorci krvi a vrlo malo uzoraka mokraće.  Mogućnost da su uzorci zamijenjeni tijekom puta od Kosova do Beograda također postoji, ali nema nikakvih dokaza za to. Ta se pretpostavka ne može isključiti, jer ne postoji nikakva garancija da nije bilo manipuliranja s uzorcima.

Analize obavljene u Zagrebu su otkrile niske koncentracije metabolita organofosfornih insekticida, ali sasvim nedovo­ljne za izazivanje toksičnih učinaka. Ti nalazi govore samo o izloženosti djece organofosfornim insek­ticidima iz okoliša. Nalaz atropina i njegovih meta­bolita u uzorcima koje je donio poseban kurir s Kosova su normal­ni budući su neposredno prije uzorkovanja albanski liječ­nici primjenjivali atropin i.m. u velikim dozama. Naravno da negativni rezultati toksikoloških laboratorija ne dokazuju kako, barem u nekim slučajevima a posebno inicijalnom, nije primijenjen neki otrov.

Mi smo već u proljeće 1990. godine upozoravali da će generacija dječaka zahvaćenih masovnom histerijom vjerojatno za nekoliko godina sudjelovati u pobuni protiv srpskih vlasti. Zapravo su Srbi novačili djecu u pobunjenike. To se pokazalo točnim za vrijeme rata na Kosovu, kada su najžešći bojovnici bili upravo mladići od dvadesetak i nešto godina. Tako se dugoročno gledano izazivanje masovne psihoze kod albanske djece pokazalo za Srbe sasvim neproduktivnim, jer nisu uspjeli zaplašiti Albance nego su im usadili žeđ za pobunom i oslobađanjem ispod tuđinske vlasti.autor teksta prof.dr.sc. Franjo Plavšić